RECENZIJA Milena Lovrić, Veličanstvena knjiga
Za Hannah Beckerman nisam čula nikad prije, kao ni za njen roman “Kad bih ti barem mogla reći”. Ali, jako, jako sam se obradovala kad mi je stigao na kućnu adresu. Pitate se zašto? Samo zato što je za prijevod zaslužna moja draga Tamara sa bloga Čitam gledam slušam. Prvo da pohvalim Tamaru, maestralno je odradila svoj posao. Bravo Tamara, uživala sam u čitanju! A sada malo o romanu…
Naslovnica romana je simpatična. Prava proljetna, pomalo romantična, pozitivna, vedra, baš nekako privlačna. Ali, ono što se krije unutar knjige, iza ovih lijepih korica, nije nimalo vedro. Toliko je tuge, straha, nepovjerljivosti, ogorčenosti, razočarenja, bola, ali i nade i brige utkano u ovu priču koja je nepojmljivo vjerodostojno ispričana da imate osjećaj da sve to upravo proživljavate vi sami.
Znaš o čemu govorim. Nikad nisi mogla ostaviti prošlost na miru. Iskreno, ne znam je li to zato što ne želiš ili ne možeš, ali uvijek je između nas. Tako je godinama. I, žao mi je, znaš da jest, ali ne pogađa to samo tebe. Pogađa sve nas.
U središtu priče je jedna obitelj. Ili barem ono što je ostalo od te obitelji. Audrey je smrtno bolesna, a njene kćerke Jess i Lily su otuđene već desetljećima jedna od druge. Njihove kćerke nikada se nisu upoznale, a Jess i Lily nikada više nisu slučajno naletjele jedna na drugu iako su živjele u istom gradu. Ono što je razorilo njihovu obitelj jedna je ogromna tajna, koje se nitko ne dotiče. Ali sada, kada se bliži Audreyin kraj, sve što želi je postići da Jess i Lily opet budu sestre. Čini se kao nemoguća misija, ali nada uvijek umire zadnja.
Malo po malo radnja se otkriva. Tajne izlaze na vidjelo, neke su poprilično šokantne i, vjerujte mi, neće vam biti svejedno dok budete čitali kroz što je sve ova obitelj prolazila. Autorica nas polako uvlači u radnju, prebaciva malo u sadašnjost, malo u prošlost, otkriva i najpikantnije detalje u točno određenoj dozi. Iako, moram priznati da me to odugovlačenje kod otkrivanja tajni pomalo živciralo. Škorpion u meni želi znati sve sada i odmah, ali ponekad i mi škorpioni moramo učiti kako biti strpljivi.
No, ako stavimo nestrpljivost na stranu, ova knjiga je životno poučna. Toliko je potresna da vam na trenutke opali ne jedan šamar, nego istodobno više njih. Natjera vas da se zapitate koliko nemilosrdan život može biti, koliko tuge čovjek može podnijeti, koliko težak križ može biti?
I odjednom je Audrey shvatila da su desetljeća neizgovorenih priča poput nakupina prastarog kamenja : sloj po sloj obiteljskih tajni koje utječu jedna na drugu sve dok istina nije toliko duboko skrivena ispod površine da je jedino oni najuporniji mogu iskopati.
U ovom romanu, iako se sve netrpeljivosti događaju zbog jedne tajne, postoji cijeli niz neizgovorenih rečenica koje su s godinama stvorile jedan ogroman jaz. U koju god poziciju da se probate postaviti, neće biti ugodno. S jedne strane tu je majka koja pati zbog netrpeljivosti među svojim kćerima, s druge strane jedna sestra koja mrzi drugu iz dna duše, a s treće strane druga sestra koja ne zna točan razlog tolikoj netrpeljivosti. A na kraju, tu je ogromna tragedija koja se dogodila prije trideset godina i koja dan danas utječe na sve njih. Tragedija koja je zatvorila svaku od njih u poseban oklop, koja je promijenila njihove osobnosti i grubo ih izbacila svaku na svoj put osobne kalvarije.
Bijes se probija kroz Jessina rebra i okružuje joj srce. Mislila je da ne može mrziti Lily više nego što ju je mrzila početkom ljeta, ali kao da njen bijes od prije tri mjeseca nije bio ništa doli generalna proba za mržnju koja je sada kolala njenim venama.
Iako se na kraju stekne dojam tko je, što i zašto napravio u cijeloj ovoj priči, toliko pitanja mi je prolazilo kroz glavu čitajući ovaj roman. Toliko žrtvi je napravljeno u strahu da se onaj drugi ne povrijedi, da su na kraju svi patili zbog toga. Ne mogu a da se ne zapitam zar je ponekad toliko teško izgovoriti ono što nam je na duši? Zar je lakše povrijediti i sebe i druge zatomljavajući u sebi sve svoje misli, osjećaje i riječi?
Umjesto da se nekome povjeri, Lily je odbacila događaje tog ljeta poput zmijske kože, pretvorivši se u nekoga novog, dobrog, nekoga tko su drugi ljudi željeli biti. Te se slike svoga života držala čvrsto kao da je splav usred oceana. Ali strah je uvijek bio prisutan, sjedeći joj na ramenu poput dosadna stvorenja: strah da bi svakog trenutka istina mogla biti otkrivena.
Svaka od njih živjela je u dva paralelna svijeta. U jednom su preživljavale, a u onom zamišljenom su maštale o tome kako priznaju istinu, kako se sve otkriva i napokon dolazi na svoje mjesto. Gadan je to život bio, ako mene pitate. Sa svakim novootkrivenim detaljčićem pitala sam se dokle? Dokle ova bol i tuga seže? Ima li joj kraja? Kad pomislite da je to sve, da ste otkrili što se dogodilo, stiže još jedna u nizu pleski, stiže nešto novo, još gore, još bolnije od onog prethodnog. Sa nekim pojedinostima sam se i previše suživila jer sam nedavno i sama prolazila kroz takvu situaciju, ali neke stvari su mi bile ipak too much. Ali, kako kažu, svatko dobije svoj križ težak točno onoliko koliko može podnijeti.
Možda je bila naivna nadajući se da bi se Lily i Jess mogle oporaviti od događaja tog ljeta. Možda je tuga bila preduboka, a nepravda prevelika. Možda nije postojao način da žalost koju su doživjele nakon toliko gubitaka nestane.
Svi prolazimo kroz neke životne kušnje, a ovaj roman je prepun takvih kušnji koje nas dobro uzdrmaju kako bi nas na kraju krajeva nečemu i naučile. Neke stvari počnemo cijeniti tek kad ih izgubimo. Možda ovim trima junakinjama još uvijek nije sve izgubljeno, ali ono čemu nas one uče jest to da nema ništa vrijednije od obitelji. Pripremite maramice, sigurno će vam trebati. Moju veliku preporuku imate!
Izvor: Veličanstvena knjiga