RECENZIJA Mateja Vukmir, Ziher.hr

„Božić je već počeo!” nasmiješio mi se mladi, uvijek rasploženi poštar (smiri se, mužu, zvonio je samo jednom), i predao mi naramak knjiga. Naime, čuli su u Mozaik knjizi da mi je Matt Haig, britanski književnik i novinar, nova opsesija i iznenadili me njegovim božićnim serijalom. Nisam sigurna bi li se na popisu Djeda Božićnjaka moje ime moglo pronaći u koloni ‘Dobri’ ili ‘Zločesti’, ali ponizno sam prihvatila darak i bacila se na čitanje knjižica ovog majstora čarolije koja je uvijek prikladno dozirana i lišena pretjerane sladunjavosti.

„Dječak zvan Božić”

U knjizi mog imenjaka „Dječak zvan Božić” saznajemo, naime, pravu istinu o Ocu Božiću (pitajte vile prgavice zašto ga danas zovemo Djed Božićnjak). Prije nego je postao glavni i odgovorni dostavljač poklona i širitelj zaraznog veselja, dječak Nikolas bio je samo drvosječin sin i živio je u drugoj najmanjoj kolibi u Finskoj. Bio je zadovoljan i skroman i znao je da „ako imaš bogatu maštu, zaista nije važno koliko je kuća mala”, a onda je njegov otac nestao na ekspediciji koja je tragala za vilenjacima.

Drvosječa Joel vjerovao je da postoji čarobno selo Elfhelm, a „ponekad je vjerovati jednako dobro kao znati.” Moć vjere jedna je, ako ne i jedina, dobra stvar kojoj je Joel poučio svoje neustrašivo dijete koje polazi u potragu za svojim ocem i putem se suočava s netrpeljivošću vilenjaka i agresivnošću očeve bande. Ako želite saznati više o mjestu gdje žive vilenjaci, odakle sobu Blitzenu ime, više o umijeću penjanja kroz dimnjake, razlog Djedovog nošenja crvene kape, odakle mu taj radosni ho-ho-ho smijeh, zašto se pokloni trpaju u čarape i koju hijaluronsku kremu Djedica koristi protiv starenja – pročitajte ovu pravu blagdansku pustolovinu!

„Djevojčica koja je spasila Božić”

„Djevojčica koja je spasila Božić”, pak, započinje pričom o Ameliji, siromašnoj djevojčici koja je prvo dijete, kako saznajemo još u „Dječak zvan Božić”, koje se ikada probudilo na božićno jutro, prvo dijete koje je povjerovalo da ništa nije nemoguće i kojemu dugujemo samo postojanje Božića. Njena majka je bolesna pa Ameliji prijeti sudbina koja zadesi svako siroče u Londonu u doba kraljevine Viktorije – ubožnica, i to ubožnica gospodina Jezovitog, koji je, hm, pa, poprilično jezovit.

S tračkom nade osmogodišnja dimnjačarka piše Ocu Božiću pismo, a kad Božić biva otkazan (samo mala nezgodica s trolovima, no biggie), ona shvaća da je ostala sama na ovom svijetu, ako ne računamo mačka Kapetana Čađu. Optimistični nisu niti vilenjaci u Elfhelmu koji, usprkos razaranju ubertrola, još uvijek mirišu na medenjake i još uvijek nose sapune u džepovima (to su osnove obrane protiv trolova, duh!). Barometar nade Oca Božića ne pršti od svjetlosti i ne preostaje ništa drugo nego pronaći dijete koje je nekoć najviše vjerovalo da je „čak i u svijetu punom ljudi poput gospodina Jezovitog – magija moguća”.

No, Ocu Božiću to neće biti nimalo lak zadatak, a ako vas zanima je li u svom naumu uspio, kako mu je pomogla kraljica Viktorija, koga je putem pogodila Amorova strelica, što je Djedica rekao Charlesu Dickensu i zašto je Amelijina majka vjerovala da je život kao dimnjak – posegnite za drugim nastavkom božićnih čuda iz tipkovnice Matta Haiga (meni i dražim od prvog!).

„Voljela bih da sam vjerovala u magiju. Da sam mogla vjerovati u to da se neke stvari ne mogu objasniti. Da sam u životu imala malo zagonetnog. Tada bi sve bilo lakše. Znaš, u mom životu nikada nije bilo tajnovitosti, nikada. Sve što sam činila bilo je unaprijed isplanirano, a to zna biti dosadno poput londonske magle.”

Možda je dječja književnost ono što svi trebamo ove godine?

Znam, znam, ove knjige mogu se pronaći u katalogu dječje književnosti, ali, moram priznati, poslužile su mi kao šljokičasti pojas za spašavanje u stvarnosti u kojoj trenutno svi jedva plivamo. Možda ne moramo sve znati, možda je odmak od svijeta sve što nam treba, možda su, na kraju ove čudne i naporne godine, knjige za djecu ono za čime naše čitateljsko nepce vapi. Dopustite si malo čarolije, nek ovlada vama, nek čitanje ovog serijala uz kuhano vino i kolačiće posute cimetom postane vaša blagdanska tradicija. Neka su vam dani merry and bright, ukrasite kuću lampicama i pjevajte Zvončiće iako vani još liju kiše jesenje.

Toplo preporučujem, jer poblesavila sam i sama – počela sam se smješkati figuricama i čokoladicama u obliku Djeda Božićnjaka u dućanima, a do sada sam kolutala očima kad god bi se pojavio taj prezreni simbol komercijalizacije Božića, dana na koji slavimo rođendan djetešca koje je otkupilo svijet (priznali vi ili ne, that’s what it’s all about).

Svečano obećajem, bit ću pristojna prema Djedici, odsad pa nadalje, i s dragošću ću se prisjećati socijalističnih fotografija mene i uplakanih sestara na njegovom krilu – iz ljubavi prema Mattu Haigu, modernom Dickensu, i njegovim likovima dječice koja su, usprkos svim grozotama svijeta, pokazala da postoje mjesta radosti i ljubavi, da je obitelj važnija od novih igračaka (čak i kad ti je jedina igračka lutka od repe), da su čuda moguća i da dijete može promijeniti, da ne kažem – spasiti, cijeli svijet.

 

Izvor: Ziher.hr