RECENZIJA Martina Štivičić, Učitaj se

Što očekivati od romana koji se na ovitku diči osvojenim Pulitzerom? Pa, nešto… epski. Nešto wow. Zapanjujuće. Nesvakidašnje. Iznimno. Što god to bilo, ovaj je roman zapravo manje od toga (Less, jel’), ali nekad je manje zapravo više.

Arthur Less nije baš bogzna kakav pisac, iako je imao jedan jako uspješan roman, ne ide mu baš ni u ljubavi, ni život mu nije sad nešto ekstra poseban, a uskoro će navršiti četrdesetu. Primicanje ovog checkpointa u životu Arthura dosta tišti, a teško mu pada i činjenica da se, skupa s njegovim rođendanom, bliži i dan vjenčanja njegovog bivšeg ljubavnika – vjenčanja na koje je, dakako, pozvan. Ne bi li izbjegao sve te neugodnosti, i možda negdje usput pronašao to nešto za čim traga, a ni sam ne zna točno što je to, Arthur pristaje na raznorazne pozive – spisateljska gostovanja, putujuće članke, itd. – u raznim dijelovima svijeta, od Torina do Kyota, promptno spakira kofere (i svoje jedino, najbolje, plavo odijelo), i otputi se u pustolovinu života.

Arthurova pustolovina urnebesan je splet slučajnosti, nepogoda, bizarnosti i iznenađenja, koji će ga salijetati jedni za drugima, a tijekom kojih će, osim što će se i ugodno i manje ugodno provesti, ponovno upoznati samog sebe i shvatiti tko je i što je zapravo Arthur Less. Taj put otkrivenja nije baš neka duhovna prosvjetljujuća priča kako možda zvuči, nego je vrlo zabavna, humoristična, i posve originalna, hm, komedija.

Less je posve običan lik, s kojim se baš bilo tko može bez problema povezati. Vječno sumnja u sebe, ne poteže nikakve drastične poteze u životu, ne usudi se čak niti izboriti za ono što podsvjesno želi (pogotovo u ljubavi) – baš kao mnogi od nas, u strahu od vlastitih manjkavosti. Istodobno, Less je nevjerojatno vedar, uvijek ide naprijed, što god da mu se dogodi, prolazi kroz poteškoće i nekako pušta da ga život nosi dalje, pa kako god ispadne. A dok to sve čini, uopće nije svjestan načina na koji ga drugi ljudi doživljavaju – koji se potpuno razlikuje od slike koju on ima sam o sebi.

Arthurova razmišljanja o svom životu i samome sebi vrlo su zabavno, a opet tako realno oslikana. I tako, potpuno, njemu svojstvena.

“Less stoji pod [lusterom], osjećajući se kao da se smanjio u Zemlji čudesa, kao da ga je Finley Dwyer upravo smanjio i Arthur je sad dovoljno sitan da se provuče kroz najmanja vrata, ali kamo vode? U Vrt loših gejeva. Tko bi znao da takvo što i postoji? A Less sve vrijeme misli da je loš pisac. Loš ljubavnik, loš prijatelj, loš sin. Čini se da je situacija gora: Less je loš Less. ‘Ali barem’, pomisli, gledajući Finleya Dwyera, koji na drugom kraju prostorije čavrlja s domaćicom, ‘barem nisam nizak’.”

Ovo nije tip romana koji obično osvaja nagrade. Ali zapravo, kad razmisliš o tome, možda bi trebao. Nesvakidašnje je svakidašnji, priča o liku u krizi srednjih godina u kojem se bilo koji čitatelj može prepoznati. Sve vrijeme uvjeren da je manje od onog što bi trebao biti, Arthuru je bio potreban jedan suludi put oko svijeta kako bi doznao da to uopće nije tako.

Ponekad je manje više. A definitivno se slažem s jednim likom ovog romana, kada kaže da od života želi (više) Lessa. (Zvučalo bi bolje na engleskom, ali kužite poantu.)

 

Izvor: Učitaj se