RECENZIJA Martina Štivičić, Učitaj se

Ima nešto u britanskim krimićima što nema ni u jednoj drugoj vrsti krimića, a što ih čini nekako posebnima. Jesu li to male sredine, uglavnom seoska ladanja, usko povezani krug ljudi (a samim time i potencijalnih sumnjivaca), (dobro)susjedski odnosi, ili pak sama ta engleska klima… ne znam. Ali znam da, bez obzira na to koliko voljela i uživala u napetosti drugih krimi-trilera, u ovim britanskim krimićima nekako baš posebno guštam.

Minette Walters jedna je od malobrojnih dama britanske kriminalističke književnosti čije knjige do sada još nisam čitala. Agatha Christie, Ruth Rendell, Caroline Graham… sve su me ove dame osvojile na prvu, a, po svemu sudeći, Minette Walters može im se priključiti. Njezina ‘Maska srama’ nije me oduševila, ali mogu reći da mi je bila dosta dobra.

Radi se o zagonetnom slučaju (samo)ubojstva Mathilde Gillespie, starije i pomalo ohole žene koja je svima bila intrigantna i zanimljiva, ali su je također i svi mrzili. Mathildino tijelo pronađeno je u kadi, i nitko ne bi ni potegnuo pitanje radi li se doista o samoubojstvu da se na njenoj glavi nije nalazila pomalo sablasna ‘maska srama’, na bizaran način urešena.

Slučaj se dodatno zakomplicira kada Mathilda, sudeći prema oporuci koju je relativno nedavno načinila, sav svoj imetak, umjesto potomcima, ostavi posve neočekivanoj osobi. Uskoro tajne počnu izlaziti na vidjelo, ljudi počnu pokazivati svoje prave naravi, a zagonetka oko Mathilde Gillespie sve je zagonetnija. Tko je doista bila Mathilda i što je sve skrivala? Odgovor možda leži u dnevnicima koje je pisala, ali, da bi vidjeli je li to doista tako, te dnevnike prvo treba pronaći…

Najbolja riječ kojom bih opisala umorstvo (ili samoubojstvo?) oko kojeg se vrti radnja ovog romana je – teatralno. Ne toliko šokantno, pomalo bizarno, svakako zagonetno. I doista teatralno. A teatralna je bila i sama Mathilda, žena koja je obožavala saznavati tuđe tajne, ismijavati sve koje je smatrala nižima od sebe (a takvih je, bogme, bilo), snishodljivo se odnositi prema, pa, gotovo svima; koja je uživala šokirati i bockati i biti glavna tema svačijeg razgovora. A u svemu je tome, dakako, i uspijevala. Također, kada uzmemo u obzir i Mathildinu opsjednutost Shakespearom, nije ni čudo što joj je teatralnost, takoreći, bila u krvi.

Ispod priče o zagonetnoj smrti jedne starice i istrage o tome što se tu doista dogodilo nalazi se priča o dugotrajnom zlostavljanju u obitelji, i otrovu kojim je takvo ponašanje zatrovalo sve njene članove (ili točnije rečeno, članice), generacijama unaprijed. Walters sjajno portretira činjenicu kako mnoge žrtve zlostavljanja, pogotovo žene, sebe (djelomično) krive za ono što im se dogodilo, zbog čega šute, trpe i dugi niz godina na neki način kažnjavaju same sebe, živeći u strahu i obezvrijeđujući se zbog nečega na što nisu mogle utjecati niti je to bilo njihova krivnja. Čak i Mathilda, generalno snažna žena – iako je ona ipak našla načina kako da se osveti i odnese konačnu pobjedu. No čak je i ona, kako vidimo iz njenih dnevničkih zapisa, ostala trajno oštećena, s trajnom mržnjom koju nikako nije mogla ugasiti niti na pravo mjesto usmjeriti.

Niti jedan lik u ovoj knjizi nije posebno drag niti karakterno privlačan. Gotovo svi su sebični i samoživi, iako su svi prošli i neke svoje traume zbog kojih im je lakše tolerirati to kako se ponašaju. A u cijeloj toj plejadi groznih ljudi, od kojih bilo tko može biti sumnjivac, sumnju usmjeriti na pravo mjesto je doista teško.

Rasplet događaja me nije baš oduševio, očekivala sam nešto više, neki značajniji motiv iza Mathildine smrti, od onog koji je naposlijetku predstavljen. Pogotovo ako uzmemo u obzir teatralnost načina na koji je umrla. Nekako sam očekivala istu razinu teatralnosti i iza ‘pozornice’. Voljela bih i da je Minette ostavila manje otvorenih zagonetki vezanih uz samu Mathildu i njenu prošlost. Dio njene osobnosti i njenih postupaka ostane nedorečen, iako se nekakvi obrisi naziru. No, što se tiče same priče i slučaja, ne brinite, sve je u potpunosti razriješeno.

Naslovna maska srama najbizarniji je, i pomalo zastrašujuć, dio priče. Ona predstavlja srednjevjekovnu napravu koja se stavlja na glavu i u principu ti ukliješti jezik, a koristila se za kažnjavanje brbljavaca i lažljivaca, većinom žena i, dakako, vještica. S obzirom na način na koji je poslužila u Mathildinom životu i smrti, ova je maska poput nekog dodatnog, zlogukog, lika u ovoj priči, a ono što je zanimljivo je to da ju Mathilda nije koristila kao sredstvo mučenja, već, češće, utjehe i bijega, pa čak i spasa.

Sve u svemu, dosta dobar krimić. Moj prvi od Minette Walters, ali svakako ne i zadnji.

 

Izvor: Učitaj se