RECENZIJA Marija Taraš, Tarashowa
“Nakon svršetka” dirljiva je i vrlo senzibilno ispričana priča o roditeljima koji su se našli u nemoguće teškoj situaciji. Pip i Max Adams proveli su dvije i pol godine odgajajući sretnog i zdravog dječaka Dylana. Primijećuju da nešto nije u redu i nakon nekog vremena dijagnosticira mu se da ima tumor na mozgu. Priča se odvija u danima, tjednima, mjesecima i godinama nakon operacije koju je imao. U konačnici, moraju donijeti tešku odluku u vezi s njegovom budućnošću i liječenjem oko koje se nikako ne mogu složiti. “Nakon svršetka” je priča o njihovom roditeljskom iskustvu prije i nakon ove odluke te u godinama koje slijede nakon dva potencijalna i različito zamišljena ishoda.
Ono što je posebno vrijedno pažnje u ovoj priči jest da je autorica Clare Mackintosh doživjela sličnu situaciju kao roditelj, što ju je nadahnulo da napiše ovu priču. Iz osjećaja i promišljenosti ove knjige vidljivo je da joj je ovo priča veoma bliska njenom srcu.
Priča je to o roditeljima koji su živjeli naizgled savršenim životom sve dok sinovljeva bolest ne razbije to iskustvo i ne oduzme im početni osjećaj savršenstva. Iskustva oba roditelja od početka su prikazana apsolutno lijepo, a priča je ispričana na način koji nam omogućava lako suosjećanje s onim što svaki roditelj osjeća. Mackintosh dirljivo opisuje način na koji svatko od njih proživljava Dylanovu bolest, iskustvo roditelja koji često pohađaju Intenzivnu jedinicu pedijatrjskog liječenja, prognoze i svoje osjećaje u vezi s njegovim životom i njihovom budućnošću. Vidimo kakav je osjećaj biti roditelj u bolnici s Dylanom, ploviti vodama interakcije s roditeljima zdrave djece, prisjećati se Dylanovih ranijih godina i boriti se s vijestima iz bolnice. Unatoč činjenici da dvoje roditelja u konačnici imaju različita gledišta u vezi s Dylanovim liječenjem i budućnošću, čitatelji mogu vidjeti da su oboje na svoj način dobri roditelji, svaki od njih želeći ono što smatraju najboljim za dijete koje duboko vole.
“Nakon svršetka” napisan je u naizmjeničnim poglavljima koja bilježe gledište svkaog lika ponaosob. Iako većina poglavlja priča priču iz Maxove i Pipove perspektive, neka poglavlja preuzima Dylanov liječnik i Lejla. Iz tog razloga čitatelji mogu lako razumjeti i suosjećati s mislima i osjećajima svakog od likova. Uz to, Lejlina perspektiva čitateljima poručuje da je posao liječnika u bolnici koja liječi teško bolesnu djecu popriličan izazov, jer počinjemo razumijeti njezine osjećaje u liječenju djece pod njenom skrbi i dijeljenju informacija s roditeljima.
Jedno od područja koje ova knjiga izuzetno dobro pokriva jest utjecaj svake od dvije moguće sudske odluke na vezu Pip i Maxa. Kad se roditelji razilaze u pogledu sudbine voljenog djeteta, logično je da im je teško uskladiti razlike. Pa ipa. k, Clare Mackintosh zamišljeno piše i o njihovim dubokim razlikama u trenutku kada moraju donijeti odluku, i o njihovim složenim osjećajima jedno prema drugom i odnosu koji slijedi zbog promjena koje se kasnije događaju. Autorica vješto prikazuje strah i neizvjesnost, unatoč relativnoj sigurnosti u odluku vezano za Dylana svakog od roditelja.
“Osvrne se i ovaj me put pogleda, samo što, kad to učini, ja ne mogu podnijeti taj pogled. Zaljubila sam se u te oči i vidjela kako se moja ljubav odražava u njima. Gledala sam u njih na dn našeg vjenčanja, kada smo razmjenjivali obećanja da ćemo jedno drugo ljubiti i poštovati. Dok nas smrt ne rastavi. Vodila sam stotinu nečujnih razgovora s tim očima, preko bezbrojnih stolova za večeru i prostorijama punih prijatelja. Kako je ovo dosano! Još jedno piće, a onda idemo. Volim te. I ja tebe. Te su me oči poticale časak prije Dylanova dolaska na svijet, a ja sam bila toliko umorna i tako me jako boljelo… Možeš ti to. Još jednom tiskaj Volim te.
Prisiljvam se da mu uzvratim pogled, ali iznutra se raspadam, u grudima me steže tako jako da se lomim jer mi se čini da gledam u stranca. Oči mojeg muža su prazne. Što sam učinila?”
U drugoj polovici knjige “Nakon svršetka” slijedi neobična struktura. Pipina poglavlja prate njezinu pripovijest slijedeći zamišljeni scenarij ako bi ona pobijedila na sudu. Maxova poglavlja prate njegovu perspektivu prateći što bi se dogodilo da je pobijedio. Ovo je bilo i zanimljivo i frustrirajuće za pratiti kao čitatelju. Fascinantno je usporediti kako bi različiti izbori mogli utjecati na živote likova na tako dubok način. Bilo je pomalo frustrirajuće i neugodno pratiti dvije odvojene linije između pauza nakon svakog poglavlja. Na neki način, čitanje knjige koja slijedi jednu priču koja se kreće naprijed čini se boljim od praćenja dviju različitih priča, no baš one potičnu razmišljanje.
“Nakon svršetka” sigurno će natjerati svakog čitatelja da si postavi pitanje što to znači živjeti dobar život. Jednostavnih odgovora nema. Također postavlja pitanje kako roditelji mogu donijeti tešku odluku u ime djeteta koje je premlado da bi shvatilo što se događa ili da bi govorilo u ime vlastite budućnosti (i previše bolesno da bi bilo svjesno). Pitanje su to koja će natjerati čitatelja da razmisli o tome kako bi bilo biti na mjestu tih likova i kroz što roditelji i liječnici nažalost moraju prolaziti svo vrijeme kad se suočavaju sa sličnim okolnostima.
Ovo je potresna, teška priča, ali je pričana s mnogo senzibiliteta i poštovanja prema iskustvima obitelji koje moraju proći kroz iskustva poput onih koja su prošli Pip, Max i Dylan. Ovo nije knjiga koju ćete odabrati ako tražite lagano i lako štivo. Također je neće biti lako pročitati je roditeljima, male djece naročito. “Nakon svršetka” mi je slomio srce, ali nekako, do kraja, opet me sastavio. Unatoč boli, ima nade. Postoji ljubav. I svaki je aspekt toga tako je lijepo ispričan.