RECENZIJA Marija Taraš, Tarashowa
“Kiparica” je prva knjiga Minette Walters koju sam pročitala, ali sigurno neće biti posljednja. Iznenadilo me kad sam saznala da je to tek druga knjiga koju je napisala, brzo nakon svog debitantskog romana “Ledana” iz 1992. godine. Minette Walters piše na način da brzo vas uvuče u svoj svijet, stoga ne čudi što je “Kiparica” osvojila Edgar-ovu nagradu za najbolji roman.
Priča se započinje s novinarkom Rosalind “Roz” Leigh koja je bila u posjetu Olive Martin u zatvoru. Morbidno pretila žena poznata unutar zidova zatvora kao “kiparica”, Olive izdržava doživotnu kaznu zbog ubojstva majke i sestre. Olive je priznala da ih usmrtila valjkom za tijesto te ih je raskomadala tupom sjekirom. (Tupa sjekira se spominje više puta, ali osim opisa ubojstava na početku, knjiga ne sadrži nepotrebne vizualne opise nasilja.) Kad hladnokrvno ne ubija / mesari članove svoje obitelji, Olive uživa klesanju figura iz gline u svojoj zatvorskoj ćeliji, otuda i nadimak “kiparica.” Čini se da je Olivein slučaj bio veoma jasan, te je brzo zaključen i Roz isprva oklijeva koristiti ga kao izvorni materijal za svoju novu knjigu. Roz ima novinarski integritet i ne želi pisati senzacionalističku priču o nasilju jer bi to samo u središte pozornosti stavilo osobu izopačene zlobe. Ipak odlučuje saslušati Oliveinu stranu priče (dijelom zbog inzistiranja svoje agentice) o detaljima zločina i naknadnog uhićenja.
Na dan ubojstva, Olive naziva policiju i moli da službenik dođe u njenu kuću u Dawlingtonu u Southamptonu. Po dolasku, policajac Hal Hawksley nalazi Olive prekrivenu krvlju. Uvodi ga u kuhinju u kojoj su njezina mrtva majka i sestra, obglavljene i rastavljene u dijelove. Olive se ispričava naredniku, tvrdeći da je jednostavno izgubila kontrolu. Kaže da je počela rastavljati tijela članova svoje obitelji jer ih je nekako trebala iznijeti iz kuhinje iz straha da će se njezin otac ljutiti kad ako bi pronašao taj prizor kad se vrati kući s posla.
Razumljivo, Roz se i dalje dvoumi oko korištenja Olivijeve priče za knjigu, unatoč pritisku njezina izdavača da je završi ili joj prijeti otkaz suradnje. U početku je jedino što Roz zadržavana slučaju je činjenica da Olive nije luđakinja, što potvrđuju i psihijatrijska vještaćenja. Po svemu sudeći, nakon razgovara s njom, ona se zapravo čini … draga.
Kako Roz saznaje više o tome kako se slučaj odvijao, otkriva zanimljivija odstupanja zbog kojih se počinje pitati je li Olive zapravo počinila zločine za koje je priznala, što otvara novu, zanimljiviju perspektivu koju treba slijediti. Pet drugih psihologa smatralo je da je Olive “normalna”. Pa se postavlja pitanje zašto bi netko priznao ubojstvo koje nije počinio? Štoviše, zašto bi priznali da su ubili majku i sestru?
Roz napušta Olive i počinje loviti svaki trag kako bi saznala više o slučaju koji je zatvoren gotovo jednako brzo kao što je i bio otvoren. Samo već je prošlo nekoliko godina od ubojstava. Razgovor s bivšim susjedima obitelji Martin i redovnicom koja je u školi podučavala Olive i njenu sestru Amber potvrđuje Rozinu sumnju da je tu ipak nešto veoma sumnjivo. Svi koji su poznavali Olive i njenu sestru Amber rekli su da je Amber lijepa i dražesna te da je Olive bila neobična i nesnosna. Ali svi su primijetili da Olive ništa ne voli više od Amber. Nitko nije vjerovao da je Olive mogla ubiti svoju sestru, osim činjenice da je Olive na sudu ponudila svoje priznanje.
“- Svima je nama teško jer pokušavamo prihvatiti da je osoba koju poznajemo sposobna učiniti nešto tako užasno, možda zato što to otkriva varljivost naše prosudbe.”
Minette Walters talentirana je za otkrivanje ključnih osobina svojih likova u kontekstu priče na vrlo dovitljiv način, što vas dodatno uvlači u narativ. Na primjer, kad razgovara s Olive, Roz kaže da je razvedena bez djece, jer “nije bila majčinski tip”. Istina je, u stvari da je Roz razvedena, a ona i suprug imali su kćer Alice, koja je umrla u tragičnoj nesreći, koja je na kraju poslužila za pokretanje konačnog razvoda ionako posrnula braka. Roz dijeli ovo bolno poglavlje svog života s Halom Hawksleyjem, narednika koji je uhitio Olive na dan ubojstva. Naravno, dok ona nastavlja ispitivati Hala o njegovoj umiješanosti u slučaj Olive Martin i propitkuje pravilan policijski postupak, njihov profesionalni odnos brzo se pretvara u romantičan.
Hal je umirovljeni policajac i troši svoje vrijeme (pokušavajući) voditi restoran. Smješten u gradu, restoran “Poacher” gotovo nikada nema klijente koji plaćaju, s izuzetkom Roz koja će često Halovo inzistiranje jesti besplatno. Začudo, kad ga Roz prvi put upozna, Hal je ranjen i krvari. Dok on i Roz sve više razgovaraju i pokušavaju riješiti sada već nagomilane nedosljednosti u slučaju Olive Martin, nova misterija počinje izlaziti u prvi plan: netko namjerno pokušava sabotirati Hala i njegov posao. Minette očigledno ima ima snažne drške na svojim likovima i zapletima, jer je Halovo prisustvo lako moglo biti B-priča koja je kod Roz trebala pobuditi ljubavni interes, ali ona se opet povezuje u sveobuhvatni slučaj Olive Martin i gradi se odatle.
“Kiparica” se uvlači u naš um i evocira maštu, čak i bez krvavog nasilja. Osim što smo uvučeni u narativ sa savršenim ritmom i snažnim završecima poglavlja, Walters piše lijepo, često isprekidajući zaplet svojim britkim opaskama. Primjerice kada se Roz otvori Halu o tragičnoj smrti svoje kćeri i plače, Hal (uvijek grub, a opet emocionalno dostupan), kaže joj da se ne bi trebala ispričavati zbog plakanja za svojom kćeri.
“Kakve li strašne optužbe zapadnog društva – da se majka boji plakati za mrtvom kćeri kako ne bi koga dovela u neugodnu situaciju. “
Obitelj je uvijek u srži priče. Roz se bori s vlastitom obiteljskom traumom i pokušava otkriti tajne u Oliveinoj obitelji koje su mogle dovesti do toga da Olive lažno priznaje. Obiteljski odnosi su uvijek sjajan izvor drame. Ali najviše sam cijenila to što su svi likovi u “Kiparici” imali svoj motiv, te su njihovi postupci sasvim logični, čak i ako mi kao čitatelji možda nećemo odmah razumjeti zašto. Walters nas polako povlači unatrag da pogledamo širu sliku, raščišćavajući mnoge namjerne konfuzije. Knjiga nam ne pruža odgovor na svako otvoreno pitanje i to doprinosi misteriji. Na kraju romana glavna misterija oko uhićenja Olive Martin i njena priznanja je prilično jasno riješena i iznenadit će vas s više od nekoliko neočekivanih preokreta. Osim toga, iznimno je zanimljivo je kako autorica provlači koncept ljepote i vanjštine te koliko ona utječe na naše obrasce ponašanja i prosuđivanja.
” – Ja samo propitujem zamisao da je ljepota nešto izvanjsko. – Ona obujmi dlanovima svoju šalicu kave. – Naravno, to je lagodna pomisao… to znači da svi možemo biti zadovoljni sobom… ali ljepota je, kao i bogatstvo, moralno svojstvo. Imućan čovjek sebi može priuštiti da se drži zakona i da bude velikodušan i prijazan. Onaj vrlo siromašan ne može. Čak je i prijaznost borba kada ne znaš odakle dolazi tvoj sljedeći novčić. Siromaštvo duhovno uzdiže samo ako ga možete izabrati.
…
Ljepota štiti od loših osjećaja izazvanih osamljenošću i odbacivanjem. Lijepi su ljudi cijenjeni, oduvijek su bili, i sami ste to istaknuli, te imaju manje razloga za zlobu, manje razloga za ljubomoru, manje razloga da žude za onim što ne mogu imati. Skloni su biti žarištem svih tih osjećaja, ali rijetko potiču na njih.”
Minette Walters će vas podsjetiti da je istina nije uvijek jasna kao što bismo željeli da bude, pa kao Roz, najbolje je postavljati pitanja.
Izvor: Tarashowa