RECENZIJA Marija Taraš, Tarashowa
Postoj knjige u kojima od prvog retka čujete glas autora, boju, dubinu, razmake između dva udisaja. I dok polako prelazite s jedne stranice na drugu, ni ne primjećujete da blago tonite u sjećanja i priče za koje se nakon nekog vremena pitate jesu li zapravo vaše. Žao mi je i pomalo sram što Julijanu Matanović nisam čitala do sada, zaista jest. Makar kad malo bolje razmislim, obzirom da i sama pišem za svoju dušu nakon nekog vremena ne bi bila sigurna kolika se količina jedinstvenog glasa Julijane Matanović prelila u moj.
„Knjiga od žena, muškaraca, gradova i rastanaka“ je knjiga života, njenog, mog, tvog, našeg. Jer takvih priča gotovo u svakom životu ima, ali ih malo tko zna ovako prenijeti. Kao što sam naslov implicira ovih dvanaest priča tematski su podijeljene su u četiri dijela i sve su na neki način kroz osobnost autorice povezani mada se mogu čitati zasebno. Prvi dio „… od žena“ počinje s pričom o potrazi za pričom, još jednom povratku u rodni zavičaj i putovanju kroz sjećanja djetinjstva i mladosti, izgovaranju neizrečenih istina koje je godinama usprkos snažnoj želji za odlaskom uvijek iznova vuku natrag. Tekst obiluje prekrasnim, nostalgičnim opisima vremena, ljudi i običaja ravničarskog kraja, najavama promjena života i društva čiji se dolazak već dugo osjeća u zraku i nevjerojatno točnim prikazom emocionalnog i mentalnog sklopa djevojčice na pragu zrelosti. To je ujedno i ono što me najviše iznenadilo, takva sposobnost evociranja sjećanja jednog turbulentnog i zbunjujućeg životnog razdoblja naročito obzirom na to koliko se s godinama izmijenimo i udaljimo od osobe koja smo nekada bili. Druga priča je potresna priča o četiri žene koje se sreću u klinikama za liječenje neplodnosti . Njihove ispovijesti jedna drugoj obojane su svom težinom stereotipa o tome što bi žena trebala biti, te ukoliko ne ispunjava očekivanja okoline i društva spremno prihvaća krivnju, svoju i tuđu kao teret, samo kako bi se svijet nastavio okretati jer njen može i stati, ionako će rijetki primijetiti. Jedino što im dodatno može povećati grop u grudima, spleten od roditelja, muževa, ljubavnica, karijera jeste ugledati ženu koja je nekome na svijetu ipak na prvom mjestu.
„Stigao je njezin Bog, pomislila sam i pogledom je otpratila prema ordinaciji. Možda će joj on pomoći da se jednog jutra probudi naspavana, s okusom sna čiju će završnu sliku znati prepričati jedincu.“
Nakon treće, veoma tužne priče „Nezaboravak“, slijedi dio „… od muškaraca“ koji nam donosi priče o neobičnim i hrabrim muškarcima koji su se odbijali prilagoditi kalupima društva, već su bez obzira na okolinu u svijet slijedili svoje srce. Zbog toga su, kao Ivanda – lik iz prve priče, bili voljeni i obožavani ali su njihove odluke i postupci bili ujedno i ono što ih je udaljavalo od drugih ljudi. Ili su, kao Šimun, postali sinonimi za roditeljsko razočarenje i primjer upozorenja djeci kako nepromišljenost vrlo lako upropaštava postignuća kojima bi svaka kuća pozavidjela, naravno sve dok ostvaruju predviđanja „komšiluka“.
“Sve u svoje vrijeme”, slažu se oni misleći pritom da se zaljubiti treba s petnaest, položiti vozački s dvadeset, zaručiti se s dvadeset dvije, diplomirati s isto toliko ili godinu više, oženiti se nekoliko mjeseci nakon što se dobije posao na neodređeno vrijeme i kupi prva garsonijera, postati roditelj do tridesete, potom upisati doktorski studij i specijalizaciju. Sve u svoje vrijeme: na vrijeme voljeti, na vrijeme spavati, na vrijeme jesti, na vrijeme portretirati svoje potomke, na vrijeme odlaziti na posao, na vrijeme osigurati smještaj u umirovljeničkom domu. I pritom se nitko iz kategorije istih govornika i životnih mudraca ne usuđuje spominjati vrijeme razbolijevanja, vrijeme suza, vrijeme razvoda, vrijeme poplavnih kiša, vrijeme ovisnosti i vrijeme umiranja. I. je u mojim pričama prepoznavao otpor žene na čijoj bi se biografiji mogao izvježbati pojam pobunjene kronologije, ali i njezinu zabrinutost za one sate, dane i godine o kojima drugi šute, ali se usuđuju površno ocjenjivati i opisivati živote duša čije strune ne uspijevaju dotaknuti svojim prstima. “
Treći dio „… od gradova“ donosi tri priče duboko ukorijenjene u ulice djetinjstva, čekaonice željezničkih kolodvora, prvih sjećanja na Grad i svega onog između stalnih odlazaka i povrataka. U ovim zapisima Julijana Matanović je uspjela zamrznuti poetične momente i osobe te ih je uzemljila u gradove i mjesta da u njima zauvijek žive i budu. Na neki način, njena geografska pripadnost određenom mjestu, bilo rođenjem ili odabirom, za nju ali i očima drugih nezaobilazan je i neodvojiv dio njenog portreta.
„Saten u prosincu“, izgovorio je glasom poete. Usporio je još više. „Svila kupljena u svilani“, replicirala sam usporivši korak. Da je itko bio na cesti, upitao bi se zašto to dvoje mladih ljudi okamenjeno stoje. Možda je te noći ipak još netko osim nas šetao širokom ulicom najljepših kuća. Samo što mi nikoga nismo primijetili. Magla je mliječila grad i nagovarala na nešto što sam te noći posve krivo razumjela.
I na kraju, u posljednjem dijelu „…od rastanaka“ naučiti ćemo, da su rastanci koliko god im pokušali umaknuti ili ih nadmudriti – oni su neizbježni i sastavni dio zemaljskog života. Dotaknu svako biće, nekoga dotuku, nekoga oslobode a neke samo ostave s vječnim pogledom u horizont i nadom u ponovni susret.
„Gledala sam za njim dok je, onako mršav i pognut, stao trčati za kolutom pred kojim se ukazala nizbrdica. Njegova leđa sličila su Irfanovima. Bila je to slika koje je podsjećala na zemlju u kojoj sam rođena. I čija sudbina prati sve one u čijim se genima nađe i jedno slovo iz njezina imena, blago i eksplozivno u isti mah. Ali vjekovima ponovljivo, prepoznatljivo i čudesno jakog mirisa. Onog što sliči na svježinu divljeg karanfila koji će i dalje prkosno, nadgledajući potragu jednog devetogodišnjeg dječaka za jednim ocem herojem, rasti i cvjetati u kanjonu Bukovice.“
Knjiga ima neku melankoličnu ali ujedno i utješnu notu. Priče su uglavnom nostalgične i tužne, ali znati da postoje ljudi koji su sposobni zamijetiti toliko drugih, naoko običnih života i vidjeti ljepotu u njima više je nego umirujuće za uzburkane duhove prošlosti. A čitati Julijanu Matanović znači pustiti da vam u mislima naslika i prenese sjećanja za koja ćete u jednom trenutku pomisliti da su vaša vlastita.
Izvor: Tarashowa