RECENZIJA Marija Taraš, Tarashowa

Mozaik knjiga nam donosi još jednu škrinjicu s dragocjenim pričama jednog od najvećih hrvatskih književnika današnjice, Mira Gavrana. „Priče o samoći“ su zbir pomno 10 odabranih priča koje su objavljivane tokom godina u raznim publikacijama. Priče međusobno nisu povezane, svaka je cjelina za sebe čime je postignuto to da su dotaknuti razna životna razdoblja, dob, situacije i karakteri. Obzirom da se radi o pričama koje su namijenjene objavama u novinama ili časopisu radnje nisu pretjerano kompleksne, možda čak niti dinamične ali to im i nije namjera. Imam osjećaj da je svaka priča imala za cilj prikazati osamljenost ljudi među ljudima, jer osim u priči „Iziđi iz kuće“ niti jedan lik ne doživljava fizičku samoću, dapače hrabrost da otvori svoje srce drugim ljudima i nadiđe strah od vlastite ranjivosti je jedina prepreka koja ga dijeli od ponovnog pronalaska utočišta u zagrljaju druge osobe, možda jednako ustrašene i ranjive.

Likovi u pričama su mahom sasvim obični ljudi koji vode manje-više svakidašnje živote. Ono što ih povezuje jest da svoje snove, strahove, osjećaje i misli radije samotno čuvaju u svojim srcima nego da ih podijele s ljudima kojima su okruženi. Možda upravo zbog straha od samoće. U prvoj priči“Nije dobro lagati“ mlada žena laže svom partneru s kojim očekuje dijete kako bi otišla položiti cvijeće na grob svog pokojnog dečka zajedno s njegovom majkom. Vjeruje da ju njen partner ne bi razumio, te se odlučuje da je taj dio njenog života i svi osjećaji vezani za nj ostane nešto s čime će se do kraja života nositi sama. „U zagrljaju rijeke“ nam donosi priču o teško bolesnom čovjeku koji je svojim nećacima pružio očinsku ljubav, a sada kada mu je najpotrebnije veću utjehu nalazi u svom cimeru u bolničkoj sobi nego u nećacima koji u njemu vide samo nasljedstvo a ne čovjeka vrijedna suosjećanja i pažnje. U slijedećoj priči nenadani posjet bivšeg muža emotivno uzdrma temelje naoko sretnog braka. Supružnici se na kraju dana povlače svak u svoj kut, svak u svoje misli kojima nije dozvoljeno prijeći preko usana. Ostaju zatočene i same, pa ipak ostaju u njima. U svim narednim pričama, likovi su suočeni sa saznanjima koji mijenjaju percepciju njihove stvarnosti. Stabilnost odnosa s drugima često je uvjetovana prešućivanjem i prihvaćanjem uloge žrtve u zamjenu za očuvanje načina života kojim su odlučili živjeti. Na neki način svi su oni gubitnici koji pokušavaju očuvati privid ispunjenog života i snažnih ličnosti, no u sebi nose svoje male tuge s kojima se svakodnevno bore. Pa ipak, neki od njih na kraju uspiju srušiti zidove samoće u malo vjere i ljubavi za sebe i svoje bližnje.

Dašak usamljenosti poznat je, vjerujem, svakom živom biću. Ona je sastavni dio ljudske prirode i često joj dopuštamo da vlada našim životima uvjeravajući nas da nećemo biti shvaćeni ukoliko u potpunosti razotkrijemo svoje pravo ja. Ono što je najzanimljivije jeste činjenica da su upravo ljudi oni koji nas tjeraju u zagrljaj samoće, ali i jedini koji nas mogu iščupati iz njenog stiska. Jedino što trebamo je hrabro istupiti na svjetlost dana, vjerovati da smo vrijedni ljubavi i truda. Pitanje je samo, vrijedi li riskirati?

„Priče o samoći“ možda nije knjiga koja će vas izbiti iz cipela, ali će vas zasigurno natjerati na duboko promišljanje o vlastitoj usamljenosti, ljestvici duhovnih vrijednosti i koliku snagu posjedujemo kada koristimo ljubav kao štit od mraka samoće.