RECENZIJA Marija Taraš, Tarashowa

Japan, 1957. Dogovoreni brak sedamnaestogodišnje Naoko Nakamure osigurava status njezine obitelji u njihovoj tradicionalnoj japanskoj zajednici. Međutim, Naoko se zaljubi u američkog mornara, a udaja za njega donijela bi veliku sramotu cijeloj njezinoj obitelji. Kada se sazna da Naoko nosi mornarevo dijete, sramotno je izbačena i prisiljena donijeti nezamislive odluke s posljedicama koje će se mreškati poput valova još generacijama. Amerika, danas. Tori Kovač, brinući se o svom umirućem ocu, pronalazi pismo koje sadrži šokantno otkriće. Odlučna da sazna istinu o svojoj obitelji, Tori putuje do zabačenog sela na obalama Japana gdje se mora suprotstaviti demonima prošlosti kako bi otvorila put za iskupljenje.

‘Iz zakrivljenih glinenih pločica dizala se bijela magla dok je sunce zagrijavalo jutarnju rosu i kotrljalo se preko ruba poput visećih latica cvijeta trešnje u ukrasnom češlju za kosu. Osvijetljena suncem, velika struktura s bijelim zidovima gotovo je zasjala. Bila je tiha, prikrivena elegancija kako se smjestio na vrhu obronka. ‘

Ova je knjiga bila prekrasno putovanje u poslijeratni Japan, prepuno neke iskrene topline.

S obzirom na to da je priča smještena u današnju Ameriku i Japan 1957. godine, postojala je mogućnost da će spajanje ovih dviju priča djelovati nespretno, ali tako skladno koheziraju jedna s drugom. Obe su priče apsolutno prekrasne za čitati, ali ima nešto posebno u priči kad je smještena u Japan.

Naoko je tako topao, uvjerljiv lik. Mislim da se čitatelji povežu s njom od samog početka. Jednostavno je odmah osjetite. Proizašla je iz tradicionalnog japanskog načina života, ali njezin duh i stavovi su tako moderni. Čudno je čitati njenu borbu između to dvoje.

Naoko, ti si poput slijepog čovjeka koji je putovao noću noseći svjetiljku. Nije mu trebala da vidi, bila je upaljena kako bi drugi vidjeli njega. Ti i dalje nosiš svjetiljku za sve nas. Nikada ti nije trebala da znaš kojim putom ideš.

Zavoljela sam vezu između Naoko i Hajime. Bila je tako iskrena i istinita. Iako znate kako će ova ljubavna priča završiti, teško ćete umaknuti želji da se ipak ponadate ili čak navijate za njih. Njihova ljubavna priča predstavljena je na savršen način, velika i dramatična. Bila je iskrena. Bila je stvarna.

U današnjem američkom vremenskom slijedu, čitatelj priču vidi kroz Torijine oči. Otkrivamo istodobno s njom. To ovaj dio priče čini zanimljivim i kreće se lijepim tempom.

Za mene je ono što povijesnu fikciju čini sjajnom, to što vas može nečemu naučiti. Ova knjiga to jest. Nisam znala puno o ovom dobu Japana, niti sam mogla iti zamisliti stvari koje su se događale. Prvi put sam čula za ‘Kuće za trudnice’. To je zaista moćan trenutak u knjizi kada Naoko sazna što se događa.

Sad, kraj, iako znam kako priča završava, svakako je bilo uzbudljivo vidjeti kako svaki lik dobiva svoj kraj. I nije me razočaralo, niti malo. Nisam mogla okretati stranice dovoljno brzo. Bilo je tako ugodno. Razgovor između Naoko i Tori izmamio mi je suze. Tako zadovoljavajući kraj.

Ovaj roman je dobar zbog vrhunskog pisanja Ane Johns. Oblikovala je tako fantastične likove, kao i zapanjujuće opise Japana. Tako je evokativna. Cijela knjiga. Činjenica da je knjiga prvijenac Ane Johns suluda je. Što god dalje napisala, biti će na mojoj TBR listi.

U borbi kamena i vode, voda naposljetku pobjeđuje. Budući da je odluka moje obitelji čvrsta kao stijena, moram biti uporna kao voda ne bi li je promijenila.

U prozi koja oduzima dah i nadahnuta istinitim pričama iz razornog i malo poznatog doba japanske i američke povijesti, “Žena u bijelom kimonu” osvjetljava gorljivi portret jedne žene rastrgane između kulture i srca, i druge žene koje je na putovanju otkrića pravog značenja doma.