RECENZIJA Marija Antoaneta S. Kuhar, Oblačić sreće
Ne zaljubljujem se lako u knjige, ali roman Igra ljubavi i mržnje sam pročitala barem tri puta dosad. I pogledala film. Nije me sram. U svakom slučaju, ne previše, jer se radi o stvarno odličnoj knjizi.
I sad, znam. Znam! Svaki put to napišem. Iako se ne radi svaki svakcati put o vrhunskim romanima ako ih gledate po literarnim standardima. Ali, nakon što sam čitala Lovca u žitu odlučila sam da su literarni standardi s*anje. Nanami Kento style. Jel’, samo zato što je nešto novo ne znači da valja i slične tirade.
Ako ćemo moje “vrhunske romane” svrstavati u emoji kategorije zvijezdica, rijetki poberu pet onih sa dodatnim šljokicama/raketicama sa strane. (To znači da su topčina.) Većina ih padne u obične, dosadne zvjezdice bez šljokica/raketica. (To znači da da, znam da nisu bili vrhunsko remek-djelo, ali da, svidjeli su mi se. I onda osjećam grižnju savjesti ako ne roknem bar 4 komada zvjezdica.)
Igra ljubavi i mržnje
Igra ljubavi i mržnje nije za šljokice/raketice, ali zaslužila je svojih pet zvjezdica. I to ne jer sam se osjećala izguilt-tripano svojom podsviješću, nego jer su Lucy i Joshua zakon.
Prvo, oboje rade u izdavačkoj kući. I istina, nisu oni što čitaju knjigu (nemam pojma kako se to kod nas zove, a da ne dolazi uz hešteg bookstagramer). Ali, zahvaljujući svim onim tetama i stričekima po uredima koji žvaču brojeve, mi ispred nas imamo žive knjige. Zato ćemo se praviti da Lucy i Joshua imaju super zanimljive poslove, iako je surova realnost da su asistenti suvlasnicima izdavačke kuće Bexley & Gamin.
Ono što Lucy jako dobro naglašava jest da su Gamini, predvođeni elegantnom Helene Pascal, polarno različiti od Bexleyja. Čiji direktor bi se mogao okarakterizirati kao mouth-breather. Gamini cijene književnost kao vrstu umjetnosti, dok Bexleyji ganjaju profit u svojim odijelima. Razlog zašto bi takve dvije skupine uopće keogzistirale je bilo predbankrotno stanje koje se dalo riješiti jedino spajanjem dvaju firmi u jednu. Barem u vidu financija i imena. Jer jel’, ljudi su nastavili egzistirati kao dva zasebna entiteta, do te mjere da su direktorski uredi drito jedan nasuprot drugog. A ispred svakog od njih je po jedan asistent – Lucy za Helene i Joshua za gospon’ Bexleyja (mislim da se zove Richard, al’ isparilo i ne mogu se sjetiti).
“Voljela bih reći da je ružan. Trebao bi biti nizak, debeo trol, sa zečjom usnom i vodenastim očima. Šepavi grbavac. Prištav i bradavičast. Žutih zuba i smrdljivog znoja. Ali nije.”
Lucy i Joshua se mrze, od prvog dana kada je Lucy nadobudno pozdravila sa smiješkom svog novog kolegu, koji ju je zauzvrat samo namrgođeno pogledao.
Sitne mentalne igrice
Nakon toga dana započeli su konflikti. Svih vrsta. Otvoreni i zatvoreni. Nadimci, svađe i sitne mentalne igrice. Ergo ime knjige – Igra ljubavi i mržnje. Cilj i nje i njega (barem kako je to Lucy shvaćala) svakog dana bio je rasplakati ili nasmijati drugu osobu. Bilo da se radi o igri zrcala, gdje kopiraš pokrete druge osobe dok jedno ne posustane, ili onoj s HR-om, gdje se prijetiš slanjem prijave u ljudske resurse.
Mali problem za Lucy Hutton predstavlja činjenica da Joshua Templeman nije gadni trol, već visok i zgodan. Usto, Lucy bi htjela da su barem pristojno kolegijalni, ako već ne i prijatelji. Zaklela bi se na svoj crveni ruž da je to jedini razlog zašto je zapamtila redoslijed boja Joshuinih košulja kroz tjedan.
Nešto veći problem predstavlja činjenica da se u B&G-u otvara novo radno mjesto za izvršnog direktora. Za koje su se prijavili i Joshua i Lucy. Što znači da će jedno od njih dvoje biti šef drugom. Logičan zaključak i dogovor je da će onaj tko ne dobije posao dati otkaz. Nelogičnost u svemu tome je što Lucy te iste večeri počne imati poprilično sočne snove vezane uz Joshuu. Sutradan to eskalira jednom zanimljivom vožnjom liftom koja uključuje puse.
Zašto preporučam?
Definirati zašto je Igra ljubavi i mržnje toliko dobra u isto je vrijeme jednostavno i nije. S jedne strane, to je tipični ljubić, što znači da imamo simpatičnu junakinju i jako, jako, jako zgodnog lika za ljubavni interes. Mala digresija – što je to točno s visokim, zgodnim, crnokosim likovima koji imaju oči u boji? Bilo kojoj? Tipa Adam iz Ljubavne hipoteze?
Onda opet, ako se radi o sasvim tipičnim likovima, zašto su ovi iz Igra ljubavi i mržnje tako netipično zanimljivi? Humor kojim ova knjiga diše žarči je od nijanse Flamethrower crvena. Lucy nije onako dosadnjikav ženski lik, malo neshvaćen, ali sasvim dovoljno lijep da se super zgodni tip zapali za nju. Nope. Lucy je humoristična, zabavna za čitati i taman dovoljno štreberasta da sve to skupa bude simpatično i slatko. Joshua je, s druge strane, Zgodni Visoki – pogodili ste – Mrgud, tako da se odmah zaljubite u njega. Što roman više odmiče, to su njih dvoje bolji skupa. Saznajemo da Lucy ima kičmu, a da Joshua nije samo ZVM, poznat kao i sveto trojstvo muških likova u ljubićima.
“Želim trčati dok me noge ne izdaju. Želim rukom pomesti sve sa stola. Osjećam kako mi odjeća dodiruje golu kožu. Tako se osjećam kad me Joshua pogleda tim svojim očima.”
A kraj…kraj te ispuni toplim osjećajima. Kažem, već sam negdje tri puta pročitala knjigu. S razlogom. Gutala sam stranicu za stranicom, smijala se i uživala u interakcijama Lucy i Joshue. Zabavni su, imaju poistovjetljive pozadinske priče, lako je suosjećati s njima i uživati u njihovoj srodnodušnosti. Istinabog, Igra ljubavi i mržnje nije klasik s velikim K, ali ako tražite nešto da vas opusti, nasmije i skrati ove sive jesenske dane – to je knjiga za vas.
Izvor: Oblačić sreće