RECENZIJA Maja Posejpal Gelemanović, Knjigoljupka
Rose ima naizgled savršen život – posao, supruga, dijete, kuću iz snova. Ili bar tako samo svi misle?! Jedan trenutak promijenit će sve i Rose će poginuti i ostaviti iza sebe supruga Ciana, poznatog pisca i malenoga sina Jacka. Emily će sve to vidjeti i proganjat će ju taj trenutak neprestano, toliko da će izgubiti posao i naći se na prekretnici života. Ubrzo se zapošljava na radnom mjestu gdje je Rose radila, upoznaje njena supruga, njene prijatelje i radne kolege i poželi biti baš kao Rose. Poželi cijeli njen život za sebe. Međutim, ništa nije kako se čini na prvu i Emily će se naći u neobranom grožđu te će staviti svoj život na metu i njeno povjerenje bit će ponovno izigrano. Je li Rose doista poginula slučajno ili je to bilo ubojstvo i što to znači za Emily?! Hoće li slijepo vjerovati Cianu i svemu što joj on govori ili će sagledati stvari iz svoga kuta?
”Plakao je i u vrlo kratkom trenutku opet sam pred sobom ugledala čovjeka u kojeg sam se bila zaljubila. Čovjeka koji je volio svoju ženu. Da, bila je to uvrnuta ljubav. Opasna ljubav. Ljubav koja me mamila, unatoč svim znakovima upozorenja.”
Zvala se Rose dobar je psihološki triler, tip trilera kakve volim čitati. Možda ih toliko već dobro znam da mi je radnja bila pomalo predvidljiva. Naravno, očekivala sam takav rasplet radnje, iako je jedan detalj u cijeloj toj priči bio iznenađujući. Ipak nije sve bilo kako sam mislila da će biti pa me to malo iznenadilo.
Emily je naivna, vjeruje svemu što joj se govori, pogotovo kad to čini osoba koju ona smatra savršenom. Emily počinje gajiti osjećaje prema Cianu vrlo brzo, zaljubljuje se, želi ga, naivno vjeruje svakoj njegovoj riječi, a Cian izgubivši suprugu tek nedavno, druženjem s novom ženom na sebe privlači previše pažnje.
”Jadna naivna curice (…) Zar ne shvaćaš, kad te muškarac jednom poželi, napravit će s tobom što god hoće?”
Ovaj triler podsjetit će nas na to da ne treba uvijek vjerovati onome što vidimo. Osjećaji ljudi i prava istina često se kriju duboko u njima i tamo ostaju zauvijek, prečesto neotkriveni. Sve ono što želimo vikati na glas, reći svima, pokazati, ne možemo jer nikad ništa nije crno – bijelo i ništa nije onako kako se čini. Sve ima dvije strane medalje i ponekad ona druga strana može biti jako loša i teška, baš kao i u ovom slučaju.
”Bol nanosiš onome koga voliš, tako kažu. Ja sam bila njegov sigurnosni i ispušni ventil.”
Preporučujem ovaj triler svima koji vole čitati trilere, meni je bio dobar, brzo sam ga pročitala i doslovno kad jednom krenete s čitanjem, nećete moći prestati. Zanimat će vas kako radnja teče dalje i okretat ćete stranice jednu za drugom. Pa eto, ako još niste nijedan triler uzeli u ruke, a volite ih, s ovim trilerom možete započeti novu godinu, vjerujem da nam Mozaik donosi mnošto dobrih naslov ove godine i baš se veselim.
Do sljedeće recenzije,
pozdrav od vaše Knjigoljupke! 
Izvor: Knjigoljupka