RECENZIJA Maja Posejpal Gelemanović, Knjigoljupka
Pohane zelene rajčice napisane su 1987. godine, a ekranizacijom romana 1991. godine, roman je postao klasik koji ne izlazi iz tiska. Ljudi diljem svijeta obožavaju ovaj mali gradić, gostionicu Whistle Stop i njene posjetitelje, posebno Idgie i Ruth koje svoj život žive onako kako one žele i ne mare što će drugi misliti i reći. Idgie je iznimno hrabra, posebna, bez dlake na jeziku, a Ruth je njena bolja polovica. Iako se to izričito ne govori u romanu, Idgie i Ruth su povezane ne samo prijateljstvom, već ljubavlju koju gaje jedna za drugu i to je nešto što se osjeti i primijeti u čitanju knjige.
”Idgie joj je uzvratila osmijeh. Pogledala je u vedro plavo nebo koje se zrcalilo u njezinim očima. Bila je sretna onako kako samo može biti sretan zaljubljen čovjek u ljeto.”
Ova knjiga prirasla mi je srcu već na prvim stranicama knjige. Imala sam velika očekivanja od nje i ona su se ispunila. Ovo je priča koja govori o prijateljstvu između crnaca i bijelaca u teška vremena, ljubavi dvije žene i odnosima u zajednici gdje svi znaju sve. Ovo je više od samo priče, ova knjiga pouka je svima nama kako boja kože ili seksualno opredjeljenje nisu najbitnija stavka u životu, najbitnije je biti čovjek i pokazivati to akcijama, ne riječima. Idgie i Ruth primjer su iznimno hrabrih žena, a sve će vam to biti jasno kada pročitate ovaj prekrasan klasik koji će vam se podvući pod kožu istog trenutka kada počnete s čitanjem.
”Dušo, od mržnje nema nikakve koristi. Samo ćeš postati ogorčena. Ljudi si ne mogu pomoći, onakvi su kakvi su, isto kao što tvor ne može ništa zato što je tvor. Da ima izbora, sigurno bi radije bio nešto drugo. Što ćeš, ljudi su slabi.”
Stoga, ako još niste, toplo preporučam Pohane zelene rajčice, jer ćete uz ovu knjigu uživati, dobro se nasmijati, a moguća je i koja suza. A onda kada pročitate knjigu, bacite se i na nastavak Povratak u Whistle Stop, koji nam je Mozaik pripremio ovoga ljeta.
Do sljedeće recenzije,
pozdrav od vaše Knjigoljupke! 
Izvor: Knjigoljupka