RECENZIJA Maja Marchig, Perkatonic

Sunce se još nije postavilo u ljetni ekvinocij, a mi se već borimo sa svakodnevnim vrućinama. Crvenimo se, znojimo, pušemo, mašemo improviziranim lepezama ispred užarenih nosova i popravljamo slijepljene šiške na čelu. Svejedno, trudimo se ne misliti na klimatske promjene, globalno zatopljenje, otapanje ledenjaka i te stvari, bar ne stvarno i potpuno svjesno. Jer kada bismo se ozbiljno suočili sa svim činjenicama na koje nas znanstvenici već desetljećima upozoravaju, naša bi dnevna rutina eksplodirala kao prepunjena vreća za smeće i morali bismo ozbiljno preispitati baš sve što bi se rasulo pred nama. Nismo za to spremni, svu pažnju koju imamo posvećujemo održavanju reda u svojoj svakodnevici, pokušavamo stići svoje rokove, svoje ciljeve, usmjeriti svoje ambicije, zaštititi svoj način života, opravdati nužnost štete koju činimo. I uspijevamo u tome, samozavaravanje je zaštitni mehanizam naše psihe, evolucijska nužnost preživljavanja, čak i kada postane autodestruktivna.

Dunja Hren, junakinja Futura trećeg, to ne može. Čini se da to nije njezin svjesni izbor, jednostavno, dovela se u takvu poziciju odabirom struke, obrazovanjem koje joj omogućava da razumije, povezuje i predviđa, i sada joj nema pomoći. Ne može zažmiriti, ne može negirati, ne može pobjeći. Može se samo pokušati boriti, a bitka koju vodi nije jednostavna jer čudovište što mu se suprotstavlja ne treba posjeći mačem, nego ga navesti da se prestane uništavati. Naša je kultura sagrađena na mitovima o junacima koji su goloruki vodili slavne bitke protiv velikih nepravda i samovolje pojedinaca, koji su patnjama tijela iskupljivali tuđe grijehe. Futur treći roman je koji suvremenu herojsku epiku plete tiho i nenametljivo, u kvaziležernom stilu, korak po korak, kroz svakodnevicu, noćne more i spržene vizije budućnosti. Njegova junakinja živi običnim životom, rastegnutim između obitelji i posla koji se pretvara u misiju.

Stijene Futura trećeg vječne su, ali na njima ne pjevaju sirene, more im šutnjom priča o svojoj praznini. Njegovi negativci ne urliču i ne mašu kopljima, oni se prijetvorno smiješe i manipuliraju medijima. Nema velikih potraga, ekspedicija, veslanja i skrivanja po šumarcima; Dunja svijet pokušava spasiti tražeći zadnje zdrave institucije društva, hvata se za ostatak poštenja i svjesnosti u ljudima. Njezine se rane ne otvaraju u mesu, njezino tijelo i psiha postaju medij vrućice kroz koji prodiru nemoć i strah. Njezini su Argonauti oni koji vjeruju i vole. Po tome je ovaj roman izuzetno ženski, jer se mitska borba protiv zla ne vodi oružjem koje smo tradicionalno navikli vidjeti u muškim šakama: potpuno je jasno da bi ono dovelo do samo još žešćeg zagrijavanja. Ženska oruđa rashlađivanja, suprotno uvriježenom mišljenju, nisu već spomenute lepeze, nego edukacija, obrazovanje, podučavanje i vjera da čovjek, pojedinac, u svojoj esenciji teži dobru, čak i ako je društvo u kojem živi okrutno.

Zato Futur treći nije ciničan, nije mračan ni tjeskoban. On je molba za razum pred nadolazećim užasom, liječnička uputnica za kontrolu samoživosti. Može nam se učiniti naivnim, ali upravo su bezazlenost, dobroćudnost i zaigranost osobine koje nam nedostaju da bismo ukrotili ćud autodestruktivog čudovišta s kojim se borimo. Jer što bi se stvarno dogodilo s nama kada bismo si dopustili da povjerujemo u osobnu odgovornost i suočili se s činjenicom da svaki naš postupak utječe na svijet u kojem živimo? Što bismo doista izgubili da se odreknemo svih tih komocija kojima robujemo? Mnogo je pitanja koja si ne usuđujemo postaviti jer se bojimo da bi nas odgovori mogli iz temelja promijeniti. Zato su tu Dunje. I Sandre. I svi njihovi Argonauti.

Drago mi je što je mlada biblioteka Bura Mozaik-knjige odlučila objaviti knjigu koja se bavi ovako važnom tematikom. Katkad mi se čini da domaćom književnošću dominiraju vruće teme trauma, zlostavljanja, toksičnih ljubavnih odnosa i bolna odrastanja. Ugodno me rashladio ovaj neočekivani reful.

 

Izvor: Perkatonic