RECENZIJA Maja Cerjan, Bookworm Maja

Znatiželjna Miriam, žena koja živi na brodiću, pronalazi svojeg susjeda Daniela izbodenog u lokvi krvi. Noseći neke traume iz svoje prošlosti i ljutnju zbog toga što joj je lokalni pisac ukrao ideju za knjigu iz njezinih memoara, Miriam odluči osvetiti mu se tako da policiju navede na trag autorove supruge- Claire, koja je u stvari Danielova teta.

No Claire također nosi teret iz prošlosti- sina koji je umro kada ga je čuvala njezina sestra Angela i tada osmogodišnji nećak Daniel. Uvijek je krivila sestru, a nećaka je sažalijevala, iako se ispostavilo da možda i nije tako naivan i nevin.

Prvi i glavni osumnjičenik za ubojstvo Daniela je Laura. Laura je problematična cura koja ima česte ispade bijesa, gubi poslove, prima pomoć, nosi ružne traume iz djetinjstva- fizičke traume. Laura je posljednja bila u kontaktu sa Danielom. I posvađali su se, čak je došlo i do fizičkog obračuna. No, je li ona zaista posljednja koja ga je vidjela živoga? Ili je ubojica netko drugi?

“Njihova su srca bila slomljena, zauvijek smrskana, i nikakva ljubav, ma koliko duboka i jaka, nije ih mogla popraviti.”

Irene je bila susjeda Angele i Daniela. Zidovi kuća su tanki, a tajne nisu baš jako dobro skrivene. Irene je starica kojoj je Laura jedina priskočila u pomoć. Irene intinuitivno shvaća da djevojka treba pomoć jer nema nikoga na svojoj strani. Irene zna kako natjerati ljude da joj se otvore.

“Vjerovala je u naporan rad. Zapravo je vjerovala da je često najteže ostvariti najvrjednije ciljeve. Vjerovala je da čovjek najčešće ostvari ono što želi ako na tome dovoljno marljivo radi. To bi se moglo opisati kao teorija od deset tisuća sati: ako deset tisuća sati provede u nastojanju da oprosti svojoj sestri, bi li uspjela? To se nikako nije moglo znati, ali se činilo kao razuman plan.”

Tajne iz prošlosti mogu biti sakrivene, ali prije ili kasnije se otkriju. Vanjština je samo oklop koji ljudi stave na sebe kako bi se pretvarali da su netko tko nisu i da su stvari onakve kakve nisu.
Pukotine koje su u ljudima s vremenom se počinju širiti, tako tama ulazi u njih. Ljudi gube inhibicije i postaju samo očigledan oklop, bez prave nutrine. Samo crnilo iznutra.

“Iščekivanje. Katkada je to najbolji dio zato što sve ne ispadne uvijek onako kako želiš, ali barem trebaš biti zahvalan, zar ne, na sunčevoj svjetlosti koja ti grije leđa, i na djevojkama koje izlaze u svojim kratkim suknjama i majicama što razotkrivaju trbuh?”

Vrlo kompleksan i potpuno psihološki baziran roman koji izvlači iz čitatelja neugodne osjećaje. Poneki lik vam se svidi jer je tako pristojan i staložen, a poneki prezirete od prve stranice jer je bezobrazan, neuredan i smušen. Ali kako okrećete stranice, tako se vaše mišljenje mijenja, naklonost nestaje. Likovi ipak nisu takvi kakvi se čine na prvu.

“Možda je istina ono što kažu, da te nada ubija. Sad kad više nema nikakve nade, osjeća se bolje. Valjda to ima nekakve veze s neizvjesnošću. Neizvjesnost je mučna, nije li? Hitchcock je to znao. Sad je neizvjesnost završila, sad zna što će se dogoditi, osjeća se šokirano i tužno, ali osjeća i olakšanje.”

Što se tiče same knjige, vrlo je zanimljiva i drugačija. Kada sam ju počela čitati, nisam mogla stati. Knjiga se nije bazirala isključivo na zločinu koji istražitelji obrađuju, već na svemu što je bilo prije i poslije zločina, na utjecaj istoga na druge ljude i njihove postupke, na besmisleno traženje smisla kojega u stvari nema.

Knjiga se bitno razlikuje od autoričine Djevojke u vlaku koja mi uopće nije sjela. Da ne govorim da mi je ekranizacija iste bila užasna (možda i zbog same E. Blunt koja mi je potpuno antipatična).

Knjiga je zanimljiva, posebice ako volite drame sporije radnje. Meni se svidjela. Slistila sam ju u jednom danu.

 

Izvor: Bookworm Maja