RECENZIJA Maja Cerjan, Bookworm Maja
Lily je djevojčica koja se krajem 80-tih nosi sa teškom obiteljskom situacijom, majčinom bolešću, a potom i smrti. Živjeti bez podrške je izrazito teško, a pritom i trpjeti zlostavljanje vršnjaka u svakome bi stvorilo crnu rupu ništavila. Lily utjehu pronađe u svojoj neobičnoj i samozatajnoj susjedi Odile. Elegantnoj i usamljenoj ženi francuskih korijena koja Lily prihvaća kao vlastitu kći. Baš ta osoba koja ne dozvoljava drugima da joj se približavaju postaje zaštitnica slomljene djevojčice.
Odile priča i svoju priču. Priču iz 40-tih godina u Parizu. U krugu obitelji i voljene knjižnice u kojoj je radila, do njih dopire rat i Nijemci. Njezin brat blizanac se pridružuje vojsci, a oni dugo vremena ostaju bez saznanja o njemu.
Odile sa sjetom i strahom gleda kako njezin voljeni Pariz, prepun ljepota, knjiga, umjetnosti i intelektualaca, postaje još jedno ratište. Na svoj način odluči se boriti protiv mjera koje Nijemci donose. Postaje opasno.
“Život je borba. Moraš se boriti za ono što želiš.”
Ovo je još jedan roman o ratnim godinama, no za razliku od drugih u ovome vidimo stranu domaćih ljudi, Parižana, intelektualaca i knjižničara. Stvorilo mi je neku novu sliku i pogled prema drugačijem svijetu. Dobila sam dojam da nisu samo vojnici ti koji su prkosili okupatorima, a nisu ni oni iz Pokreta otpora. Ovo su bili obični ljudi, ljubitelji knjiga, oni koji su smatrali da su knjige utjeha i život. Oni koji su riskirali da bi slali štiva u ruke boraca na frontama i Židova koji nisu smjeli pohoditi knjižnice. Ljudi koji su jednom bili dio društva, a sada odjednom izopćeni.
“Kroz prozor svoje sobe zurila sam u pun Mjesec. On je zurio u mene. Krhke grane svijale su se na vjetru. Dok sam se kao mala bojala oluje, mama se pretvarala da je moj krevet čamac i da su naleti vjetra valovi, more koje nas preko naše livade vodi u neku daleku zemlju. Bez nje, vjetar je bio samo vjetar, koji je hukao na putu prema nekom boljem mjestu.”
A s druge strane vidimo baš tu osobu u stranoj zemlji, u zemlji gdje je cijeli život stranac, gdje ju ne posjećuje nitko, postaje tvrdokorna i snažna. Ali kod prve potrebe postaje majka, učiteljica, savjetnica i osoba od povjerenja. Vidimo dva razdoblja, pogubna za dvije mlade osobe. Vidimo mudrost i snagu godina.
“Ljudi su čudni, ne znaju uvijek što da kažu ili naprave. Nemoj im to zamjeriti. Nikad ne znaš što im je u srcu.”
Vrlo lijepo napisana knjiga, čija radnja teče poput potoka, neovisno o bombama, o smrtima, o životu koji staje.
Likovi su divno okarakterizirani, lijepo opisani, kako izvana, tako iznutra. Teškoće koje su prevladavali natjeraju vas da se zapitate nad samim sobom. Jeste li dobra osoba? Jeste li spremni biti tu za druge?
“Da barem imamo još jedno jutro zajedno. Još jedan zagrljaj. Da barem imam još jednu priliku da ti kažem da te volim.”
Knjiga me se duboko dojmila. Potakla me da razmislim o odnosu prema ljudima oko sebe, da razmišljam o tome kako je svaki dan nova bitka i moguće je da netko od nas neće imati vremena oprostiti se. Drugačija je ovo knjiga. Unosi dašak svježine među sve knjige koje čitam redom. Poput ode Parizu i knjigama. Posvetila sam joj se s guštom.
Priča je ovo o američkoj knjižnici otvorenoj u Parizu 1920. godine, a koja ima preko 100.000 naslova i časopisa. Tijekom Drugog svjetskog rata su djelatnici knjižnice na fronte poslali preko 12.000 naslova koje su uzimali iz svojih zaliha ili pak iz donacija. Dorothy Reeder, spomenuta u ovoj knjizi, je bila snažan stup knjižnice za vrijeme Rata. Osoba koja nije htjela napustiti Pariz i otići u sigurnost. Zbog ljubavi prema knjižnici.
“Knjižnice su pluća, a knjige svjež zrak koji se udiše kako bi srce nastavilo kucati, kako bi mozak nastavio zamišljati, kako bi nada i dalje postojala.”
Ocjena 5/5.
Izvor: Bookworm Maja