RECENZIJA Maja Cerjan, Bookworm Maja
Mlada Harriet dolazi u Pariz na pripravništvo u modnu kuću kojoj je sjedište zgrada u Rue Cardinale gdje je njezina baka Claire radila i živjela za vrijeme Drugog svjetskog rata. Odlično prihvaćena od strane ljudi koji ju okružuju, Harriet pronalazi i najbolju prijateljicu Simone. Simone je igrom slučaja unuka Claireine prijateljice Mireille s kojom je Claire stanovala.
Sudbina je povezala dvije mlade žene, a Harriet u potrazi za svojim korijenima dobiva Mireilleina pisma o životu sa Claire u Parizu. Harriet se nada da će joj uvid u bakin život pomoći da shvati sebe, te svoju tragično preminulu majku.
“Sram je zamijenilo samopoštovanje, nečasnost je zamijenilo dostojanstvo. Riječi su dovele do te promjene, riječi koje pričaju priču moje bake. I želim znati više.”
Claire, Mireille i Vivi su bile švelje u modnoj kući Delavigne Couture u Parizu. Tri mlade žene za koje se činilo da im je samo nebo granica. No ispriječio im se rat. Djevojke nisu htjele pasivno promatrati kako propada njihov grad, kako im obitelji i sugrađani bivaju odvođeni u vagonima, kako im se grad pretvara u okupljalište Nijemaca i živjeti u stalnom strahu.
“Ne možeš dopustiti da teror pobijedi. Samo postaje još važnije oduprijeti se porivu da se prepustiš strahu.”
Djevojke se odlučuju pridružiti Pokretu otpora i pomagati u kurirskim poslovima, u odvoženju savezničkih vojnika u sigurne kuće. U strahu za goli život.
Svijet im se srušio onog dana kada Gestapo naprasito odvodi Claire i Vivi na ispitivanje, a koje se potom pretvara u zarobljeništvo u logoru.
“Kakav je ovo svijet gdje ljudska bića mogu počiniti takva neljudska djela protiv vlastite vrste?”
Ovo je jedna lijepa knjiga sa vrlo teškom tematikom. Slama srce i izaziva čežnju u čitatelju. Sa lijepim i poetskim opisima, sa vrlo interesantnim likovima i pozadinom priče u kojoj je više no što je izrečeno. Patnja koja se prenosi generacijama. Tuga zapisana u genima.
“Plačem za sve ljude koji su dovedeni ovamo, za njihov užas i patnju. Plačem za Claire. Plačem za čovječanstvo, za svijet koji se tako lako može slomiti. Plačem za svoju majku. Na koncu shvatim da plačem i za sebe.”
Naše obitelji su te koje nas oblikuju. Tuga i stres se utkaju u DNK i potomci naraštajima kasnije osjećaju neku prazninu. Upravo iz tog razloga ne treba dopustiti lošim osjećajima da nas obilježe, već se treba potruditi suzbiti ih uz pomoć dragih ljudi, ali i onih stručnih.
“Ako se tako čvrsto držimo za život i toliko ga cijenimo, koliko duboko moraju depresija i očaj nekoga odvući dok ne stigne do mjesta kad ne može dalje?”
Težak život ljudi u Parizu, a i svugdje u svijetu za vrijeme bilo kojeg rata izaziva dvojake osjećaje u meni- ljutnju zbog rata, dok s druge strane osjećam divljenje prema toj želji za životom ljudi koji bivaju u nemilosti.
Po naravi sam pacifist i protivim se svakom ratu, ne razumijem zašto bi ljudsko biće iz bilo kojeg razloga naudilo drugom čovjeku. Život je samo jedan, uzimati ičiji život zdravo za gotovo je potpuno nehumano, narcisoidno i besmisleno.
“Pogled razumijevanja- uzajamno priznanje svega što mora ostati neigovoreno.”
Knjiga je potaknula suze koje su se dugo skupljale u meni, potaknula da krenu i teku. Zbog tuge i suosjećanja, boli zbog izgubljenog prijateljstva, obitelji i grada. Zbog svih patnji koje nisu opisane u knjigama, a bilo ih je puno previše.
Knjiga je započela nekako tromo i sporo sam napredovala s njom u prvoj polovici, ali me zato druga polovica dirnula više od ičega.
Ocjena 4/5.
Izvor: Bookworm Maja