RECENZIJA Lea Renić, New Chapter
”Djevojka iz pisma” je knjiga koja osvaja na prvu. Primamljiva naslovnica i zanimljiv sinopsis su samo mali dio od onoga što vas čeka unutar korica.
Iskreno, kada sam krenula čitati misli su mi lutale posvuda i nikako se nisam mogla koncentrirati na čitanje. Da, do mene je. Očito sam uhvatila loš trenutak, i bilo je vrijeme da uzmem predah od par dana. Mislim da stvarno ne bi bilo u redu da sam ju pročitala u takvom raspoloženju i drago mi je što sam uzela mali odmor od čitanja.
Nakon kratke pauze, kada sam knjigu ponovo uzela u ruke, ona je dobila sasvim novu dimenziju. Znala sam da je taj odmor ispravna odluka, jer nije prvi put da mi se takvo što dogodilo. Osjetila sam ju, upijala sam svaku napisanu rečenicu, u nekim trenucima mi je tijelom prolazila jeza. I to su čari kakve izazivaju neke knjige, neke jako dobre knjige, a ovo je jedna od njih.
Samantha Harper je novinarka koja sa četverogodišnjom kćeri privremeno živi kod bake. Do toga su je dovele trzavice koje ima s Benom, ocem njihove djevojčice. Samantha slučajno kod bake nalazi pismo iz davne 1956. godine u kojem mlada Ivy moli da je se spasi iz zloglasnog samostana Svete Margarete, u koji je smještena zbog maloljetničke i neželjene trudnoće. Potresena pismima, odlučuje istražiti što se dogodilo s Ivy, ali i s drugim djevojkama koje su bile tamo smještene.
Kada otkrije da se samostan ruši za dva dana i da bi se s tom zgradom mogle zatrpati i tajne koje su tamo skrivene, Samantha se bez razmišljanja uvlači u taj misterij star više od šezdeset godina.
Ivyjina tragična i potresna pisma, otkriće kako su iza tih hladnih zidova djevojke rađale djecu koju su im oduzimali i dali na posvajanje protiv njihove volje. Okrutne časne sestre i sumnjive smrti nekoliko osoba povezanih sa samostanom su samo neki od tragova koje je Samantha uspjela otkriti. Sat otkucava, a ona nije ni svjesna koliko joj je istina blizu. I koliko je istina šokantna.
Ovaj roman će iz vas izvući svaku emociju. Od tuge, šoka, gađenja i bijesa, do toga da se prisjetite što je pravo prijateljstvo i kako je to imati nekoga koji je uz vas u najtežim trenucima.
Iako je samostan Svete Margarete izmišljen, i kako sam od prije znala da su stvarno postojale takve strašne ustanove, to mi nije umanjilo cjelokupan doživljaj o pročitanom. Baš suprotno, željela sam uskočiti u knjigu, pomoći svakoj jadnoj i zlostavljanoj djevojci. Pružiti zagrljaj i utjehu, reći da će sve biti u redu.
Ova je priča utemeljena na stvarnim događajima. Priča o vremenima kada se žene nisu mogle zauzeti za sebe i malena bića koja su nosile u sebi. Kada je neželjena i maloljetnička trudnoća bila tako veliki grijeh da su se žene morale iskupiti tako što su radile teške poslove u praonicama rublja (u visokoj trudnoći), i trpeći psihičko i fizičko zlostavljanje od strane časnih sestara. Najžalosnije od svega je to što su bile same. Ne mogu ni zamisliti kako im je bilo proživljavati taj teror i strah, tu tugu i bol kada im je oduzeta beba.
Ostavljene od roditelja i partnera, mogle su samo međusobno dijeliti svoju patnju i jad. Ivy nikada nije dobila odgovore na svoja pisma, ali zato je neka druga žena, puno godina kasnije uzela stvari u svoje ruke i napravila sve da bi došla do istine. Istine koja je dotakla i nju samu.
Za kraj ovog osvrta samo želim reći da sam sretna. Sretna sam što je sve ovo ostalo u prošlosti. Sretna sam što žene danas imaju pravo glasa. Sretna sam što same odlučujemo o svojoj sudbini. I da, jako sam sretna što sam se vratila ovom romanu, jer bi bila prava šteta da sam ga propustila.