RECENZIJA Lea Klarić, Mame Kvarnera
− Želim voditi popis djece za koju krivotvorimo dokumente. Svi oni nekomu pripadaju.
− Pềre Clếment ti je sigurno rekao koliko bi opasno bilo zabilježiti njihova prava imena.
− Onda mi pomogni smisliti način da to ne bude opasno – rekla je i pogledala ga u oči. – To im dugujemo. Kao i njihovim roditeljima. Molim te.
− Zašto ti je to toliko važno?
Eva je skrenula pogled i opet pomislila na očajavanje svoje majke. Oni nas brišu s lica zemlje, a mi im pomažemo. – Zato što bi se netko trebao sjećati. Kako će inače naći svoj put kući?
Svibanj 2005. Ostarjela knjižničarka Eva Traube Abrams u New York Times ugleda članak s fotografijom njoj poznate knjige. Knjige koju nije vidjela šezdeset godina i za koju je mislila da je izgubljena. Desetljećima nakon završetka Drugog svjetskog rata njemački knjižničar odlučio je ukradene knjige vratiti njihovim pravim vlasnicima. Knjiga koja ga najviše zanima datira u 18.stoljeće, ali još zanimljivije od toga su šifre na njenim stranicama čije značenje nikako ne mogu dokučiti.
Eva zna da mora otići po knjigu koja čuva toliko tajni i koja joj je davno oduzeta. No, ako to učini, morat će svom sinu otkriti istinu o sebi. Otkriti da njegova majka nije osoba kakvom ju je oduvijek smatrao. Sa svojih 86 godina, Eva sjeda na avion koji će ju odvesti u prošlost. Bit će to put koji će otvoriti stare rane, potisnute uspomene i u njene misli ponovno dozvati osobe za koja se zaklela da ih nikad više neće spominjati.
Godina je 1942. Eva Traube s roditeljima živi u ratom okovanom Parizu. Kao židovi ured nacističke okupacije, njihov se život pretvorio u neprestano strahovanje i strepnju. Kada njenog oca, poljskog židova, nacisti odvedu u logor, Eva i njena majka bježe u gradić Aurignon u slobodnom dijelu Francuske odakle će pokušati prijeći u neutralnu Švicarsku. Krivotvoreći dokumente, uspiju izmaknuti strogim kontrolama i nađu se u tom planinskom gradiću gdje Eva spozna da bi joj njen umjetnički talent mogao itekako dobro doći.
Uz pomoć lokalnog svećenika i šarmantnog Remyja, Eva krivotvori dokumente djece čiji su roditelji odvedeni u logor, koja su prepuštena sama sebi i sada ih pokret otpora pokušava prebaciti u Švicarsku. Eva u pomaganju drugima pronađe snagu da nastavi dalje, da ide naprijed umjesto da živi u prošlosti razmišljajući o stvarima koje više ne može promijeniti i o životu kakvog je poznavala, a koji je zauvijek nepovratno nestao.
Ime i prezime bilo je sve što je toj djeci ostalo od prijašnjeg života, jedini način da se povežu sa svojim korijenima i saznaju istinu, i Eva je čvrsto odlučila da ona ne padnu u zaborav. Kako su ta djeca bila premalena da bi ih sama zapamtila, Eva i Remy smislili su šifrirani način da ih zapisuju u staru knjigu poslanica i evanđelja iz 18. stoljeća.
Radnja je inspirirana stvarnim događajima i osobama. Ideju za ovaj roman Harmel je dobila slučajno dok je istraživala za potrebe radnje njenog drugog romana i slučajno naišla na nekoliko opaski o važnosti krivotvoritelja u ratu. Autorica navodi da se brojne pojedinosti u romanu temelje na stvarnim metodama krivotvorenja.
Dirljiva i potresna priča koja me jako podsjeća na Parišku knjižnicu – Drugi svjetski rat, Pariz, knjižničarka koja na vlastiti način pruža otpor i nastoji pronaći tračak svijetla u najcrnjim trenucima. Ujedno i priča o snazi ljudskog duha, dobroti i ustrajnosti. U recenzijama najčešće ne možemo spomenuti ono najbolje o romanima, bez da bude spoilera. Neću to učiniti ni sada. Ako volite povijesnu fikciju vjerujem da sam vas dosad već zainteresirala za čitanje Knjige izgubljenih imena.
Izvor: Mame Kvarnera