RECENZIJA Knjiški moljac
Potresna obiteljska krimi-drama s elementima trilera.
O knjizi
Trenutak prije svoje smrti, Nicolina baka Betty šapne joj da se u dnu dvorišta nalaze dječica.
Nicolina majka tvrdi da je riječ o besmislenome trabunjanju umiruće žene. Međutim, kada Nicolina kći pronađe kost igrajući se u Bettynu vrtu, postane jasno da vrt skriva zlokobne i mračne tajne iz prošlosti.
Hoće li razotkrivanje bolnih obiteljskih tajni u konačnici razoriti Nicolinu obitelj?
[Sinopsis preuzet sa stranice Mozaik knjiga]
Moj dojam
Glavnoj protagonistici, sada već odrasloj unuci, baka umire. Njezina majka, tj kćer bakina ne želi doći obići svoju umiruću majku… I tako unuka posvjedoči sama posljednje riječi što ih izgovori baka… I one ju krajnje uznemire…
“Sjela sam pokraj nje pa položila svoju glavu u dlanove. Ostala sam sjediti tako prilično dugo, možda čak i dvadeset minuta, prije nego sam ponovno čula njezin glas.
– Dječica. Tamo su.
– Dječica. Gdje? – upitala sam.
– U dnu dvorišta.
– Ne, bako. To su vile – odgovorila sam. – To su kipovi vila u dnu dvorišta. Isti oni oko kojih sam plesala. Uzvratila je bez zadrške.
– Nisu to vile nego dječica. Čuvaj moju dječicu umjesto mene.“
Inače, unuka je već odrasla ženskica. Ona je i sama majka dvije djevojčice, Ruby i Maise… Ona nije imala nikakvu ideju što joj je baka htjela reći. Mislila je da je možda baka buncala ili sanjala, ili da se možda uopće ni nije njoj obraćala iako he izgledala i prisebno i sigurno u ono što govori. Još će se mnogo puta unuka sjetiti riječi svoje bake… Pogotovo kad njezina kćerkica Maise ispod jednog vilinskog kipa pronađe kost za koju je uvjerena da je vilinska kost…
“Tražila sam vilinsko blago, no našla sam vilinsku kost umjesto njega.”
A ispostavi se da je kost bila ljudska…
… da bi nekoliko poglavlja kasnije, saznali da nije u pitanju samo jedna kost već da se u dvorištu nalaze zakopana dva mala ljudska kostura… I kako se poglavlja nižu, priča biva sve napetija i sve bizarnija svakim odmotavanjem novog sloja istine…
“Usnuti mi nisu dale bakine posljednje riječi koje su odjekivale tminom. Čuvaj moju dječicu.”
Priča mi je bila napeta, zanimljiva, potresna, ali nije tip psiholoških trilera u kojima se ja nalazim… Ovaj tip psihotrilera je možda više prigodan za ljubitelje drama i težih obitelhskih priča.
O autorici
Linda Green proslavila se romanom Igra skrivača koji je oduševio i hrvatsku čitalačku publiku. Njezina nova uspješnica Posljednje što mi je rekla drugi je njezin naslov preveden na hrvatski jezik. Roman je s engleskoga preveo Marin Popović.
Citati
“Prava šteta je što se veličina nečijeg srca ne može predočiti fotografijom.”
“Nakon toga provela sam ostatak života razapeta između srama zbog onoga što ljudi govore o meni, i srama zbog onoga što se uistinu dogodilo.”
“Moram znati, tko je ubio moje dijete.”
“Ponekad je teško pronaći zajednički jezik s nekim koga voliš.”
“Svi imamo različite načine pokazivanja tuge.”
“Istina se činila tako nevjerojatnom, no morala sam ju izreći.”
Preporuka svim ljubiteljima drame, obiteljskih tema i trilerske napetosti.
Izvor: Knjiški moljac