RECENZIJA Knjiški moljac
O knjizi / Moj dojam
Nadahnuta istinitim pričama, Žena u bijelom kimonu donosi nam potresnu priču o ženi rastrganoj između svoje kulture i vlastita srca te drugoj ženi koja odlazi na put kako bi saznala pravo značenje riječi dom.
Japan, 1957. godine
Unaprijed dogovoreni brak sedamnaestogodišnje Naoko Nakamura njezinoj će obitelji osigurati dobar položaj u njihovoj tradicionalnoj japanskoj zajednici. Ali, Naoko se zaljubila u američkog mornara, a uda li se za njega, nanijet će veliku sramotu cijeloj svojoj obitelji. Kad je obitelj saznala da Naoko nosi mornarevo dijete, izopćili su je pa je prisiljena donositi nezamislive odluke čije će posljedice trpjeti budući naraštaji.
Amerika, danas
Dok se skrbi za svojeg oca na umoru, Tori Kovač pronalazi pismo u kojem nalazi nevjerojatno otkriće. Tori kreće na put kako bi saznala istinu, a putovanje je dovodi u udaljeni ribarski grad u Japanu gdje se mora suočiti s demonima prošlosti kako bi pronašla put iskupljenja.
“Žena u bijelom kimonu” je plod mašte, ali njezini temelji su iz stvarnih događaja i priča… Neki dijelovi iz knjige vuku korijene i iz životne priče autoričina oca koji je u mladosti volio lijepu Japanku koju je upoznao služeći na mornarici SAD-a. Japanske nevjeste su u SAD-u, u to vrijeme, bile izložene gruboj diskriminaciji… Iako neusporedivo s diskriminacijom s kojom su se suočavale one koje su ostale u to vrijeme u Japanu… Te sirotice su bike prognanice u vlastitoj zemlji, te od nikoga nisu imale ni najmanju potporu… Više od deset tisuća djece rođeno je iz veza američkih vojnika i Japanki prije, za vrijeme i poslije okupacije. Od njih je negdje oko 700 završilo u Domy Elizabeth Sanders, sirotištu u Oisu, u Japanu koje je 1948. god. osnovala Miki Sawada u svrhu pružanja utočišta napuštenoj djeci miješane krvi. Impresivna činjenica je da je autorica napravila pravo istraživanje prije pisanja ove knjige… Naime, uz sve, ona je i pronašla stvarne, preživjele osobe, djecu iz tog Doma i zapisala njihove priče…
Cilj ove knjige bio je proširiti priču o deset tisuća djece… upaliti svjetlo nade… svjetlo koje će odagnati zaborav… kako ta djeca makar na ovakav način dobiju priznanje da su nekad davno, makar na kratko – postojala.
Priča o Velikom rascjepu zasnovana je na mornaričkom obredu za mlade mornare koji na Tihom oceanu prvi put prelaze preko meridijana… Priča o djevojčici s crvenim cipelama je istinita. Djevojčica se zvala Iwasaki, a kip u njezinu čast postavljen je u Yokohami. Dom za buduće majke Bambus, plod je mašte…
Očevu priču je smjestila u blizini stvarnih mjesta, dok je naseljw u Tauei gdje Hajime unahmljuje kuću, izmišljeno…
Naokinu priču izvukla je iz japanske mitologije i narodnih priča…
Upraviteljica Sato inspirirana je stvarnom osobon, upraviteljicon Ženske bolnice Kotobuki, 1940., koja je proglašena krivom za više od 160 smrtnih slučajeva djece i novorođenčadi.
Kako nisam ljubitelj povijesne fikcije, a nisam ni ljubiteljica drama zasnovane prema stvarnim događajima, ne smatram se relevantnom za donositi neke svoje impresije.
Stil pisanja je pitak. Priča teče. I ovdje imamo dvije isprepletene vremenske linije… Očito obrazac modernih romana… 
Nisam ljubiteljica Japana. Yup! Nisam! Ne padam u nesvijest na njihovu bogatu prošlost i fascinantno naprednu sadašnjost… Ne fasciniraju me njihovi običaji, niti mentalitet niti njihova kultura. Poštujem ju, ali me ne dotiče. Japan mi se pomalo i zgadio kad sam gledala neku emisiju gdje krvoločno harpunima ubijaju dupine. Ok, znam da ovo nema veze s knjigom, ali ovo je jedan od razloga zašto mi Japan kao Japan nije drag.
Ono što se meni najviše svidjelo je sama svrha ove knjige… Glas onih koji nisu ni dobili pravo glasa. Glas nevine djece koja su prerano završila svoje živote. Glas potlačenih, a tako hrabrih žena koje su, svemu u inat, odlučile živjeti svoje snove… A pošto mi to sve nekako nije najdraži dio, jer mi je dosta tuge i nevolja kojima nas svakodnevnica bombardira, onda ajmo reći da mi je najdraži dio ipak ovaj, romantični, nemoguća, a ipak tako atmosferična ljubav:
“Hajime i ja ostali smo razgovarati, smijati se i voditi ljubav kao muž i žena još dugo nakon što je mjesec zašao za obzor. Ovo jutro ležimo isprepleteni, dvije vitice glicinijw koje se pružaju prema istom svjetlu. Dok se lastavice svađaju, vraća se briga i podsjeća me na to što me čeka. Nakon što sam mu cijelu noć iskazivala svoju ljubav, htjela sam mu reći da je možda već urodila plodom. Udišem miris mora s njegove gole kože i pod ispruženim dlanom osjećam dizanje i spuštanje njegovih glatkih mišića. Sretna sam. Zadovoljna.”
O autorici
Prije nego što se okrenula pisanju, ANA JOHNS studirala je novinarstvo i više od dvadeset godina radila na polju kreativnog izražavanja. Iako je Žena u bijelom kimonu plod mašte, radnja je zasnovana na stvarnim događajima i pričama, uključujući vlastitu priču, ili bolje rečeno, njezina oca. Posjetite Anu na http://www.anajohns.com
Citati
“Tuga i sreća ne prolaze. Ostaju duboko zakopane i uvučene u naše kosti. Stojimo na njihovim nesigurnim nogama nastojeći održati ravnotežu i onda kad je nema. Postoji samo ljubav.”
“Ptica? Tori je ptica? Tori je na japanskome ptica?”
“Chisai tori, Mala ptica. “
“Prije ovog života, imao sam drugi život. Bilo bi lakše ako jednostavno pročitaš moje pismo.”
“Nije dovoljno samo čuti istinu. Prvo morate shvatiti. To zahtijeva hrabrost dvoje ljudi. Onoga koji priča. I onoga koji sluša.”
“Crvena vrpca sudbine dio je istočno-azijskog vjerovanja. Kaže se da nebo sveže crvenu vrpcu oko malih prstiju onih kojima je suđeno da budu zajedno. Riječ je o nevidljivom koncu koji povezuje one čija je sudbina, bez obzira na vrijeme, mjesto ili okolnosti, da se nađu. Konac se može razvući ili zaplesti, ali nikada neće puknuti.”
“Da bi znao kamo ideš, moraš znati i svoje korijene i svoj cilj.”
Preporuka svima koji vole povijesnu fikciju, ljubavne priče koje ne moraju nužno završavati happy end-om i svima koji vole realistične radnje.
Izvor: Knjiški moljac