RECENZIJA Knjiški moljac
Napetica! Kriminalistički roman “Pravi se mrtva” svjetska je uspješnica i četvrti slučaj inspektorice Kim Stone.
Poslastica… za sve degustatore dobrih krimića…
O knjizi
Djevojčino je smrskano lice slijepo zurilo u plavo nebo, a iz usta joj je sipila zemlja. Stotine su se muha rojile nad krvavim tijelom.Istraživačka ustanova Westerley nije za slabiće. To je „farma leševa“ čiji su stanari mrtva tijela u raznim stadijima raspada. Ali kad detektivka Kim Stone i njezin tim tamo otkriju leš mlade žene, čini se da je ubojica otkrio savršeno mjesto za skrivanje svoga zločina.
Zatim pronalaze još jednu mrtvu djevojku, drogiranu i usta punih zemlje. Stone i njezin tim shvaćaju da imaju posla sa serijskim ubojicom – ali koliko će još leševa otkriti? I tko je sljedeća žrtva? Kad lokalna novinarka Tracy Frost nestane, ulozi su samo još veći…
Čini se da prošlost skriva ključ ubojičinih tajni – ali može li Kim otkriti istinu prije nego što poremećeni um odnese novu žrtvu?
[Sinopsis preuzet sa stranice Mozaik knjiga]
Moj dojam
U ovim krimićima uvijek nešto novo naručimo… 
Tako i u ovom… Naime… Saznajemo da su ruke leša jedan od najvažnijih elemenata na mjestu zločina, jer pod noktima može biti svačega: kože, vlakna, tragova… Eto, zlu ne trebalo, ali nikad ne znaš…
Radnja… Neki manijak lovi žene, drži ih neko vrijeme zarobljene, nahrani ih (čak i desertom), a zatim im od lica napravi kašu.
Što ubojicu tjera da radi takva zlodjela? Što ti mora biti u glavi da kreneš raditi takve stvari ljudima?
Svako malo se pojavljuje ubačeno poglavlje koje nas upoznava s umom psihotičnog ubojice. I opet je tu glavni krivac nepodobni roditelj, ali okidač je i vršnjačko nasilje, oboje su od djeteta oblikovali buduće čudovište.
“Pravila se da joj nije stalo do toga što drugi misle o njoj. Na nesreću, posljedica vršnjačkoga nasilja u mladoj dobi jest da vam je zapravo stalo. Jako stalo. I previše. Prati vas paranoja da je svaki privatan razgovor ustvari razgovor o vama. Svaki je hihot znak da vam se ljudi smiju. A najgore je kod paranoje što vas nitko ne može uvjeriti da ste u krivu.”
“I baš kao što ste se trsili steći priznanje vršnjaka u školi, činite to i ostatak života. Osjećaj vrijednosti ne može se kupiti u trgovini kad napunite šesnaest i umaknete obrazovnom sustavu.”
Naša Kim pred sobom ima težak zadatak… Mora se zavući u um ubojice kako bi shvatila kako razmišlja i koji mu je idući potez.
“Mrzila je ovaj dio svake nove istrage. Dio s najviše frustracija: upoznavanje žrtve, pokušaj da zađe u um ubojice.”
Najgori dio posla joj je bio trenutna anonimnost žrtava, jer svaka je od njih za života imala osobnost, prošlost, izraze lica, strahove i nade.
“Svaka je za života imala odnose s drugima, ostavljala dojam na druge. Osmijeh podaren prodavačici za kasom. Čavrljanje s baristom. Donacija dobrotvornoj organizaciji. Svaka je žrtva ostavila za sobom nekakav trag negdje.”
Manipulacije, zlostavljanja, traženje sigurnosti u pripadanju, traženje nečijeg odobravanja… upravo ovo su ključevi ovog kriminalističkog trilera.
“Da bih ja živjela, oni su morali umrijeti.”
Angela Marsons izvanredno plete radnju. Uvuče vas u nju. Usisa! Napetost do samog kraja. Odlično psihološki oslikani likovi. Čisti užitak za sve ljubitelje dobrih krimića.
Nemojte čitati dalje ako ne želite da vam spojilam knjigu… Naime, imam potrebu spomenuti jedan dio knjige koji me natjerao na razmišljanje…
S P O I L E R
Užasno je bilo čitati o vršnjačkom zlostavljanju dječaka koji se, kao odrastao čovjek, pretvori u ubojicu, ali još strašnije je bilo čitati što mu je vlastita majka sve radila i prije i za vrijeme njegova školovanja. Oblačila ga je u haljine, čarape na leptiriće, kosu mu vezivala u kečkice, oduzela mu jednu godinu škole i poslala ga sljedeće s mlađom generacijom od njegove, tjerala ga da se u školi pretvara da je curica, davala mu hormone koji su mu na neki način sprječavali neminovnu promjenu koja slijedi s pubertetom i adolescencijom…
“Lica i smijeh proganjali su me u snovima, ali barem sam imala tebe. Sve dok mi se tijelo nije počelo mijenjati. Bilo je dijelova koje sam željela dotaknuti, istražiti, razumjeti, ali nisam jer sam znala da ćeš znati… Ali hormoni koje si mi davala nisu mogli sve spriječiti. Pišo mi je procurio po noći i nisam znala je li sve u redu s njim. Izraz tvog lica slomio mi je srce. Sve su naše zajedničke godine nestale dok sam gledala gađenje na tvom licu. Ponovno sam bila na podu, gledala uvis u mučitelje. Krenula sam prema tebi, a ti si se odmaknula i strijeljala mi očima dušu. Nisi me htjela dotaknuti, kao da sam zaražena. A valjda za tebe i jesam bila. Ali jedina je moja boljka bila što sam dečko. Čitav si me dan optuživala pogledom. Kao da sam nekako ja kriva za adolescenciju. I svakim je trenutkom dijete nestajalo u meni, a izvirao je ljutiti mladić. Odjednom nisam nikamo pripadala i nisam više bila tvoja mala curica. Taj izraz lica ništa nije moglo uklonitu. Tvoja izdaja bila je gora od njihove, mama. Jer ti si me učinila ovim što jesam.i stoga si, baš kao i sve ostale, morala umrijeti.”
…
Kim nije suosjećajala niti s njim niti s njegovom partnericom. I ja se slažem s njom što se toga tiče. Istina je da su oboje bili oštećeni u ranoj dobi, da su oboje pretrpili užase koje su im nanijeli drugi kad se nisu mogli obraniti, ali slične stvari su proživjele i tisuće drugih, kako Kim dobro konstatira, ali te tisuće drugih nisu dopustile da im otrov osvete pojede srce i dušu.
“Većina djece doživi nekakvu emotivnu traumu, bilo zato što im majka zbog posla ne stigne posvetiti pažnju ili zato što ih zlostavljaju fizički ili emotivno. Ali svi ti ljudi ne dopuštaju da im hladan i oštar nož osvete izrezbari srce.”
Kimina prošlost je, saznajemo, isto tako daleko od bajke. Nosila se s gubitkom, zlostavljanjem, okrutnošću i mentalnom bolešću, i sva ta sjećanja, premda su u njoj živa, nikad je nisu obuzela u začarani krug osvete, već su joj, naprotiv, bila poticaj da živi još moralnije, još pravednije i još časnije…
O autorici
Svojim prvim romanom prevedenim na hrvatski jezik nazvanim “Nijemi vrisak“, Angela Marsons odmah je među našim čitateljima stekla brojne poklonike, a njezina istražiteljica Kim Stone postala kultnim književnim likom. Nakon drugog romana, objavljenog na hrvatskom jeziku, “Izopačene igre” , pojavljuje se i treći “Izgubljene djevojčice” koji donosi nove, podjednako napete i zanimljive avanture sada već omiljene istražiteljice Kim Stone.
Citati
“Biti mrtva imalo je mnogo više smisla i zato je tako spremno to pruhvatila. Biti živom bilo je previše složeno i iscrpljujuće.”
“Tijekom života ljudski kostur prolazi kroz niz promjena koje obično kategoriziramo kao fetus, novorođenče, dijete, adolescent, mlada odrasla osoba i tako dalje. Sve do dobi od dvadeset i jednw godine zubi su najtočniji pokazatelj dobi.”
“Ako si dopusti nadu, također se mora pripremiti za očaj.”
Preporuka svim ljubiteljima krimića.
Izvor: Knjiški moljac