RECENZIJA Knjiški moljac
Prekrasna i veoma potresna priča koja istražuje dubinu vaših emocija, ali vas ipak utješi gorko-slatkim završetkom. Oda je ovo ljubavi između majke i kćeri koja premošćuje sve prepreke i nadilazi svaki vremenski rascjep i pruža čitateljima onu osnovnu pokretačku silu: nadu.
O knjizi
U Quebecu, sredinom dvadesetoga stoljeća, Francuzi i Englezi se međusobno toleriraju, oprezno se uljudno ophodeći, slično kao roditelji Maggie Hughes. Maggien otac, kojemu je materinski jezik engleski, za svoju kćer ima ambicije koje ne uključuju udaju za siromašnoga Francuza, Gabriela Phénixa, mladića sa susjedne farme. Ali Gabriel je zarobio Maggieno srce. Kada ona kao petnaestogodišnjakinja zatrudni, njezini roditelji primoraju je da malenu Elodie dade na posvajanje i ponovno se vrati „na pravi put“.
Elodie odrasta u jednom siromašnom sirotištu u Quebecu. Takvo već samo po sebi dovoljno nesigurno postojanje doživljava tragičan preokret kada je Elodie, zajedno s tisućama ostale siročadi iz Quebeca, proglašena umobolnom, kao posljedica novoga zakona kojim se više financijskih sredstava osigurava za psihijatrijske bolnice nego za sirotišta. Pretrpjevši odvratno postupanje redovnica, Elodie naposljetku stječe slobodu kao sedamnaestogodišnjakinja, kada je gurnuta u jedan nepoznat i često uznemirujuć svijet.
Maggie, u braku s poslovnim čovjekom koji žudi za tim da zasnuje obitelj, ne može zaboraviti kćer koju je bila prisiljena ostaviti i slučajan ponovni susret s Gabrielom potiče je da donese iznimno stresnu odluku. Tijekom godina, životi Maggie i Elodie se isprepliću, ali nikada ne dotiču, no naposljetku se spajaju kada Maggie pođe u potragu za svojom davno izgubljenom kćeri, razotkriti istinu koja im je objema bila uskraćena.
[Sinopsis preuzet sa stranice Mozaik knjiga]
Moj dojam
Prekrasna i veoma potresna priča koja istražuje dubinu vaših emocija, ali vas ipak utješi gorko-slatkim završetkom. Oda je ovo ljubavi između majke i kćeri koja premošćuje sve prepreke i nadilazi svaki vremenski rascjep.
U prvom dijelu… Poglavlje za poglavljem pratimo Maggie kroz njezin život…
“U nedjeljno poslijepodne, u kasnu jesen, kad je većina lišća već opala sa stabala i kad se uobičajeno priče zima u Townships, Maggie kroz prozor svojeg tavana pilji u prodavaonicu sjemenja, zadubljena u vlastite misli. Dim se izvija iz dimnjaka na drugoj strani ulice dok ona zamišlja dnevne boravke prepune skladnih obitelji koje sjede oko vatre, smiju se i nježno međusobno razgovaraju, s puno poštovanja.”
Njezin otac, lokalni sjemenar, kao malu ju je uspavljivao pričama o vrtlarenju umjesto bajkama.
“Onaj tko posadi sjeme, posadi život.”
“Činjenice su pouzdane, baš kao i sjemenje.”
A sad je Maggie mlada djevojka, tek propupala, beznadno zaljubljena…
Kroz prvo poglavlje pratimo njezin “prvi put” sa ljubavlju njezina života, maldim zemljoradnikom, susjedom Gabrielom kojeg njezin otac ne da ne voli, nego ne podnosi. Kad on sazna da njih dvoje petljaju, on u dogovoru s njezinom majkom odluči poslati Maggie kod rodbine, na farmu tetka Yvona, kako bi udaljio mladi par i razorio njihovu tek započetu vezu…
“Nametnik na ruži je zao, kao i oni koji vide nametnika, a ne ružu.”
“Zna ona da mladići lažu, posebno zbog seksa. Ali vjeruje mu. Njegov pogled ne laže. Njegovo uzlupalo srce ne laže.”
“Pritišće je težina učinjenoga. Učinila je ono na što su je od početka puberteta upozoravali – ne samo seks, već seks s Francuzom. Podala mu se i sada više nema povratka.”
Ali… Nakon što ju tamo, na toj farmi, jedan dan posjeti Gabriel… Maggie biva silovana i to od strane svog tetka Yvona.
Ona zatrudni i na svijet donosi curicu kojoj daje ime Elodie. Dijete joj odmah po rođenju oduzimaju i šalju u dom…
I tu, s drugim dijelom knjige započinje priča o sirotoj Elodie, mršavoj djevojčici punoj snova i nade da će jednog dana netko njezin doći po nju u dom u kojem odrasta, tzv. “Dom za neželjene djevojčice”. Isprva tamo nije uopće loše. Ima prijateljice, ima redovnice koje ih hrane i brinu o njima i imaju svaki dan nastavu. Na Elodien upit o njezinom ocu i majci, redovnica Tata je odgovorila da je ona, Elodie, rođena u grijehu i da zbog toga što je rođena u grijehu mora živjeti u domu za neželjenu djecu, jer ju majka nije mogla zadržati. Elodie se često pitala kakva je to osoba, ta majka, koja je dopustila da je odvedu od nje. Pitala se gdje je ona sada, kamo je otišla i što to znači biti rođen u grijehu… Pitala se i zašto se ovo zove “Dom za neželjene djevojčice” ako su sve one koje žive tu željene od strane redovnica…
No, redovnice joj nisu gasile žeđ odgovorima na takva pitanja… Njima je bilo bitno samo da se djevojčice lijepo ponašaju kako bi ostavile dobar dojam na posjetitelje, neprestano ih podsjećajući na to da nema ništa važnije od toga da ih izabere neki drugi bračni par… Govorile su im da jedino tako postoji mogućnost da odrastu u pravoj obitelji, a ne u sirotištu.
Kako je Elodie bila mršava i sitna, a činilo se da posjetitelji više volw debelu, bucmastu djecu, rumenih obraza i punašnih nogu, ona nikad ne biva izabrana.
Kako vrijeme ide, Elodie se sve više pita zašto ju je majka odmah po rođenju ostavila redovnicama, ali u svojoj nevinoj dječjoj percepciji, ona joj ne zamjera nego vjeruje da je njezina majka morala imati dobar razlog.
Nakon 1955. sirotište se prenamjeni u psihjatrijsku bolnicu… Samo tako… Preko noći… Redovnice narede djevojčicama da se ponašaju kao umno zaostale. Stave im rešetke na prozore. I zaključaju ih unutra. I tad počinju dovoditi prave umno zaostale bolesnile, sve redom starije ljude.
“Jednog dana sve su sjedile u razredu i pohađale nastavu. A nakon toga se prema njima postupalo kao da su umno zaostale. Na prozore su stavljene rešetke. A oko posjeda vratnice.”
“Elodie osjeća panično stezanje u prsima. Dovoljno je stara i dovoljno pametma da shvati kako je gotovo s životom koji je poznavala.”
Elodie dane provodi kupajući umno zaoatale bolesnike i perući njihovu prljavu odjeću.
“U prostoriji je hladno za listopad. Nekad je voljela jesen, no to je još bilo onda kad ju je mnogo toga uzbuđivalo. Nema više igre vani, nema više pjevanja ni bojenja. Nema više sunčeve svjetlosti na njezinoj koži, jesenjeg lišća, knjiga, pastelnih bojica ni nade.”
Onog trena kada su evidencije o toj djeci promijenjene i kad su ona klasificirana kao no zaostale osobe, crkva i Duplessis počeli su puniti džepove.
U knjizi je jako dobro prikazan tjelesni, duševni i emotivni danak koji su ta djeca platila, pretrpjevši mnogo toga u svojim nježnim godinama, i još dugo nakon što su oslobođena.
Većina uvida u ovoj knjizi potječu iz knjige o siročadi “Les Enfants de Duplessis”, autorice Pauline Gill. U ove zločine koji su im donijeli višemilijunsku dolarsku zaradu bio je upetljan lanac liječnika, odvjetnika, bolničarki.
“Jesu li sve te redovnice bile lažljivice? Uništavajući život te bespomoćne djece da bi na njima zaradile što je moguće više novca i istodobno štitile crkvu?”
U ovom drugom dijelu, poglavlje za poglavljem dobivamo uvid u Maggiein i u Elodiein život…
Za vrijeme u kojem se Elodie život okreće naglavačke, Maggie se, unatoč tome što još uvijek pati za Gabrielom (i za kćerkom koju su joj oduzeli) spetlja s Rolandom… I sad tu bude još toga, ponovni susret s Gabrielom… Plamen koji opet zapali njihovu strast i ljubav i što opet rezultira… Dovoljno je rečeno!
Autoričina majka Peggy poslužila joj je kao nadahnuće za Maggie.
Maggien otac, premda se čini kao najveći negativac ove priče, na kraju se pokazuje kao veoma osjećajan čovjek koji se iz dubine duše kaje i koji je svjestan svih svojih propusta i grešaka koje je napravio u životu.
“Nismo mislili da činimo nešto loše. Ali ništa nije ispalo onako kako sam mislio da hoće.”
Što se tiče ljubavi između Gabriela i Maggie…
“Možda ljubav ne prevlada uvijek nad suštinom neke osobe.”
A možda i prevlada… 
Ljubav ipak pobjeđuje sve, zar ne?
Da se vratimo na malu Elodie, koja u međuvremenu biva poslana u drugi dom. Sva djeca su razmještena po domovima. I sva su morala služiti umno bolesnim ljudima i redovnicama ili su nezakonito prodavana židovskim obiteljima u SAD-u s krivotvorenom vizom i putovnicom.
Poseban animozitet osjećam prema sestri Ignatiji koja je oličenje zla. Vidjet ćete o čemu pričam ako pročitate ovu knjigu.
Treći dio donosi nam odgovore na sljedeća pitanja;
Hoće li se susresti majka i kćer nakon tolikih godina razdvojenosti?
Što se dalje događalo s Elodie nakon što je napunila koju godinu?
I jesu li Gabriel i Maggie zaista završili skupa?
Mogu vam samo reći da pripremite maramice..
I da je kraj – filmski… Gorko – sladak. Ali – filmski!
“Imaš najružnije oči. A nemaš još ni dvadeset jednu.”
“Elodie sklopi oči. Možda sam umrla. Osjećaj je predobar, nepoznat. Naravno, prisutna je i tuga. Ona to prihvati kao najprirodniji neizbježan aspekt svog života. U njezinim stranicama obitava tuga, uz osjećaj nepravde i bijesa. To se ne da nadvladati. Dijelovi su to njezina bića jednako kao i njezini udovi, organi… Ali večeras postoji još nešto: Nada.”
O autorici
Joanna Goodman sa suprugom i dvoje djece živi u Torontu. Potječe iz Montreala te je priču Doma za neželjene djevojčice bazirala na stvarnim povijesnim događajima
iz pokrajine Quebec i životu svoje pokojne majke. Također je i autorica romana Harmony, You Made Me Love You, The Finishing School i The Forgotten Daughter.
Preporuka svima koji vole emotivne i potresne priče koje uz svu svoju tugu ljudskih sudbina pružaju i onu pokretaču snagu koja nas svih zajedno drži na površini; nadu.
Izvor: Knjiški moljac