RECENZIJA Knjiški moljac
O knjizi / Moj dojam
Zbirka priča Sanje Pilić “Zbogom, romantiko!” govori, kroz žensku optiku, o partnerskim odnosima, stvarnosti u kojoj živimo, starenju, nevidljivosti, ali i o odlukama koje donosimo ili propustimo donijeti.
Likovi Sanje Pilić uglavnom su osamljenici, muškarci i žene koji pokušavaju komunicirati, prijatelji iz različitih svjetova utjelovljeni u gradskoj sredini koji dijele svoje doživljaje na neposredan, pitak i često ironičan način. U njima lako prepoznajemo vlastita iskustva ogrnuta u humor, a kratke, dojmljive i jednostavne priče napisane su s lakoćom koja osvaja i čija razina vlastitog prepoznavanja tjera na ponovno čitanje. Proza je to današnjeg vremena. Priče su prošlih godina objavljivane u Večernjem listu i na raznim portalima.
Priča “Delete” koja se nalazi u zbirci nagrađena je i. nagradom „Ranko Marinković“ za 2017. godinu.
Prvo da pohvalim korice koje su preslatke. Dugo nisam vidjela korice u rozoj boji da mi se ovoliko sviđaju. Pohvala za dizajn. Kapa do poda.
A sad dalje… Knjiga me je oduševila. ODUŠEVILA. Sanja je zasvirala svim mojim strunama i svojim poetičnim jezikom na atmosferični, najljepši, najdovitljiviji i najsatiričniji način izrekla sve ono što i sama mislim i sve ono što mi stvara strah i tjeskobu.
Ona se u ovim kratkim pričicama dotakla i ljubomore, i zavisti i korona virusa, nevidljivosti i starosti, dotaknula se i smisla života, putovanja, slobode, kapitalističke nedjelje i rečenice koja dominira našim životima “ako stignem”… Kroz svoje priče provukla je i pitanja sreće, ljudskih gluposti, izbora, kao i ljubav i romantiku. A rekla je zbogom upravo romantici.
Likovi su svi prilično životvorni, uvjerljivi, prepuni pitanja, prepuni mana. Usamljeni su to ljudovi koji na pomalo iskarikiran način pružaju nama ogledalo u kojem se zaista možemo vidjeti onakvima kakvi jesmo. Bez filtera. Bez uljepšavanja. Sa svim ožiljcima, ranama i manama.
Sanja nas svojim pričama i promišljanjima podsjeća da smo svi mi na ovaj svijet stigli bez uputa za uporabu i da smo svi mi prisiljeni žonglirati, pa i zaplesati na žici kako znamo i umijemo, i emocijama, i odnosima i svime što nas stigne, dan za danom, godinu za godinom… Dok ne postanemo nevidljivi. Nevidljivi i prazni. Ili nevidljivi i ispunjeni. Eterični i blagi ili naborano nabrusiti na cijeli svijet.
Njezino pisanje, njezinim rječnikom moglo bi se opisati kao lirsko nadahnuće rođeno iz patnje i životnog iskustva.
“Čudna su ovo vremena. Ipak će biti kraj svijeta.”
O autorici
Sanja Pilić (1954.) hrvatska je književnica. Završila je Školu primijenjene umjetnosti u Zagrebu, fotografski odsjek. Radila je kao fotografkinja, trik–snimateljica i koloristica na crtanom filmu. Surađivala je s Autonomnom ženskom kućom iz Zagreba i radila sa zlostavljanom djecom. Članica je raznih prosudbenih odbora za dječje stvaralaštvo. Nastupa u školama na dječjim literarnim druženjima. Sa šest naslova zastupljena je u lektiri za osnovne škole. Objavila je 33 knjige za djecu i odrasle. Djela joj postižu velike naklade, mnoga su doživjela po devet i deset izdanja. Živi i radi u Zagrebu kao samostalna umjetnica.
Najdraži dijelovi knjige
“Skidaš sa sebe sve, jer sloboda se nalazi u prevelikoj spavaćici i soknama, u ogrtaču koji prebacuješ preko tijela.”
“Sve je mirno, u kafić ulaze samo starci, možda i tvoje godište iako izgledaju iscrpljeno pa ti se čine stariji, iza njih su prošli životi, a ti čitaš o korona virusu i sablasno praznim gradovima u Italiji i drago ti je jer si putovala, putovala i muvala se po različitim zemljama na vrijeme dok virusi nisu progutali kontinente i strah nije zavladao svijetom.”
“Jednog dana shvatiš da ne želiš upadati u tuđe konstrukcije i shvaćanja stvari. Napraviš svoju priču od onoga što si napabirčio kroz život. Kad pamet postane teška, odbaciš onaj njezin dio koji te okiva u lance.”
“Kad ste sretni, ljudi vam prilaze. Čak i zavidnici žele okusiti ugodu te unutarnje svjetlosti koja vas obasjava. Prišuljaju se s osmjehom i proučavaju razlog vaše smirenosti…”
“Starost je ponižavajuća. Gmiže tijelom poput zmije, podmuklo šišti. Skriva se iza zubnih navlaka, mostova, desni koje se povlače, razrijeđenih obrva i tamnih pjega koje izbijaju po šakama i licu. Zadihanost ga prati u stopu. Zastajkuje na odmorištu između dvaju katova…”
Riječi su najjeftiniji, besplatni ukras.
” Anina promatra Marinu. Ljubomorna je. Marinino je lice lijepo, to se ne oprašta. I tijelo. Uspjela se sačuvati, ne ostarjeti. Ne puši, ne vraća se u prošlost, ne nosi fotografije svojih predaka u novčaniku.”
“Život prolazi, ne valja pitati ima li smisao. Neposlušnost tijela je ponižavajuća, ono djeluje po svom. Odem na gimnastiku i više ne mogu dodirnuti vrškove prstiju… Život se pojednostavljuje. Dobar je najbliži dućan… Taksisti postaju dio obitelji. Upisani u kontakte… U mapu tijela upisani su svi događaji, ljubavni zagrljaji, čekanja u redovima, rane, samoća, bezbrižnost i strah: tijelo je umorno jer pamti. Da nema pamćenja, ne bi umjelo ostarjeti.“
” Delete.
Zašto ta famozna tipka postoji samo u virtualnom svijetu, pitam se. Pobrisala bih sve haljine u ormaru i sve jučerašnje i prekjučerašnje misli. Izbrisala bih sjećanja, traume, radosti i svakoga jutra u novi dan uranjala čista i nanovo rođena. Neuprljana od izrečenih rečenica, očišćena od masnica, udaraca i poljubaca… Ovako, pohranjeni su u najdubljim stanicama tkiva, umreženi u čipku koja me svojim ornamentom guši poput paukove mreže. Ulovljena sam u zamku zajedno s cijelim čovječanstvom, u neku idiotsku računalnu igricu koja ne prestaje, ali i ne dopušta da iz nje izađeš svojom voljom. Osim ako se ne kokneš. A i to mi je sumnjivo – možda upadnem u još veći kaos.”
“Ako stignem, rečenica koju izgovaram svakodnevno. Poput mantre. Izležavanje i sanjarenje, uživanje i dokonost subverzivne su akcije kojima se isključuješ iz te apokaliptične igre natjecanja i moranja.”
“Nedjelja je. Posljednji dan u tjednu u pravilu nema opciju delete. U njoj se nađe mjesta za šutnju i za stvaranje priče… Nedjelja nas zavarava i miluje, iako nas mračne i tamne sile stalno bacaju u bezdan krivice jer nismo stigli obaviti ono nešto za ponedjeljak. Radni. Ono nešto što uvijek postoji u nevidljivom opisu poslovanja. Neman koju treba nahraniti.”
“Potrošim pola dana da ne izgledam i ne zvučim ko pračovjek. Obujem cipelu, ali žulja. Noge su osjetljive poput lirskog nadahnuća koje je izronilo iz patnje.”
Putovanje nije bijeg, ali je predah.
“Ljubav je poput omče, teška i tegobna, prepuna mukotrpnog rada, brige i straha. Kažu nije, ali lažu. Ljudi stalno lažu. Ljubav je lijepa, ali naporna i gotovo.”
“Istina, gorak okus razočaranja što je ovozemaljsko postojanje poput holivudskih filmova Z-produkcija, jeftino i prepuno nasilja, i dalje nas podsjeća da smo, ah, samo zrnca prašine nošena vjetrom koja uče jedriti u različitim uvjetima, treptaj oka u eonu vremena, biljčica izrasla na neplodnu tlu vlastitih ograničenja.”
“A ta jedva postojeća sloboda je poput utega: što je više imaš, više je i želiš, pokušavaš kratke trenutke nezabrinutosti produžiti u vječnost, jer jedino onda ne plešeš na žici, ne padaš u provaliju, ne preskačeš letvicu svjetskog rekorda, nego miruješ prividno sretna… Umorna od vječne igre pomicanja granica i zidanja zidova koji osiguravaju kakvu-takvu autonomiju, znaš da su stvati itekako relativne iako s fizikom loše stojiš i da svako uvjerenje ima svoju logiku, prilično uvjerljivu, barem metaforički…
Stojiš tako u kutijama iz kojih si iskoračila, u ladicama, u križaljkama i rebusima u cijelom tom ornamentu rezolucija, amandmana, izmijenjenih zakona, novih vrijednosti, promijenjenog smisla i različitih odluka koje su učinile da si sada i ovdje…”
“Pruge, kolosijeci, rampe, svjetovi… Prvi razred, drugi razred, putnički i teretni vlakovi. Biznis-klasa, ekonomska klasa, naselje, rubno naselje, centar grada, stomatolog, veza u bolnici…”
Preporuka svima koji uživaju u satiričnim kolumnama, britkom humoru čiji je naglasak na apsurdnosti čovjeka i modernog načina života.
Izvor: Knjiški moljac