RECENZIJA Katarina Marić, Kultura u Zagrebu
Pandemijska psihogenija, zasljepljujuća iracionalna histerija, preuzetni moralni puritanizam no i izopačena, devijantna lažna prokazivanja među uzrocima su povijesnog fenomena progona i egzekucije vještica, s vrhuncem u 16. i 17. stoljeću; zastrašna nepravda predatorskog istrebljivačkog nasilja nad autohtonim starosjedilačkim narodima (danas pod krinkom skrbi o ljudskim pravima raznih elitističkih, državnih i svjetskih institucija), svekolike brutalne i nadasve bezočne diskriminacije i ponižavajuća podčinjavanja ne samo naroda nego i rasa, spola, ali i vrsta po principu drukčijosti ili superiornosti – rasizam, seksizam, specizam na nezamislive su patnje osudili (i nadalje osuđuju) enorman broj nedužnih žrtvi.
O svemu tome i inim zlima, ali i iznad svega milostima – ljepotama i u najsurovijim okruženjima, progovara autorica Kiran Millwood Hargrave u romanu Milosti, kao premisu uzevši stvaran događaj – instantno utapanje 40 muškaraca iz norveškog ribarskog sela Vardø u brodolomu u katastrofalnoj oluji na Badnjak 1617., ostavljajući ožalošćene žene da se u tom hladnom, mračnom, nepristupačnom i oporom krajoliku snalaze same, što pak pokreće niz agresivnih suđenja za vještičarenje, tzv. Domenske procese, pri čemu se Hargrave fokusira na jedan od ranijih postupaka (slična situacija pokrenula je i koju godinu ranije Baskijske procese 1609., odnosno u dominantno patrijarhalnoj kulturi ruralne zajednice odsustvo muškaraca na moru izložilo je institucionalnim grabežljivcima nezaštićene, ranjive žene, što je umješno tematizirano u filmu Pabla Agüera Akelarre https://www.filmovi.hr/index.php?p=article&id=3110).
Spisateljica sugestivno, s pronicljivim i istančanim osjećajem za slikovnost rečenice i jezika, kroz živopisno dočaravanje zvukovima, mirisima, okusima, fizičkim senzacijama, ne libeći se ni onih najrazornijih, prenosi svu bezumnu opresivnost i rigidnu klaustrofobiju izoliranog podneblja, s ponešto naglašenijim feminističkim prizvukom pri završnici. Usto i kroz to Hargrave vrlo ozbiljno prstom upire i upozorava i na suvremene opasnosti – demagoška prijateljska uvjeravanja s prikrivenim opskurnim zatiranjem slobode vlastitog mišljenja i nekritičkog prihvaćanja onog znalački suptilno plasiranog. Povijest o fatalnim posljedicama takvih prijateljskih uvjeravanja na inertnu uspavanu/hipnotiziranu masu/kolektiv govori i više nego dovoljno. Grozomorne konkviste bile su općeprihvaćena, zakonita djelatnost. Robovlasništvo je stoljećima bilo općeprihvaćena, zakonita djelatnost. Pogromi u raznim periodima na raznim stranama svijeta bili su općeprihvaćena, zakonita djelatnost. Bešćutna eksploatacija životinja i dalje je općeprihvaćena, zakonita djelatnost. A i progoni vještica stoljećima su bili općeprihvaćena, zakonita djelatnost. Probijanje zida ustrajne šutnje o tim potonjim, nebrojenim mučenim i spaljivanim stradalnica(i)ma ipak se pomalo dešava. Steilneset Memorial umjetnice Louise Bourgeois i arhitekta Petera Zumthora iz 2011. u Vardøu kao spomenik istima bio je prvi važan korak. A roman Kiran Millwood Hargrave svakako tome pridonosi na najbolji mogući način.
Izvor: Kultura u Zagrebu