“Živa planina” velika je planinska književnost. Na prvu se čita jednostavno, no vratite li joj se još koji put, unutra je za svako novo čitanje još neki posve novi sloj. Iako opservacijska, ta je knjiga, zapravo, naglašeno dijaloška. Premda pisana prije gotovo osamdeset godina, ono što Shepherd pripovijeda i danas su svježe, aktualne ideje.

Ni Shepherd nije bila imuna na vrhunce. Dok je bila mlađa, i ona je htjela “osvajati”, bilo joj je do toga da se iznova i iznova penje na vrhove.

Što sam više u planini, sigurnija sam da je budalasta zabluda da se treba penjati na vrhove, gledati planinu iz gornjeg rakursa jer se odatle najbolje vidi. Palo mi je to na pamet i prije nekoliko dana dok sam stajala na Gromovači, na Sjevernom Velebitu, otkuda puca, znat će planinari, onaj divan pogled na otoke s jedne strane, a na Veliki i Mali Rajinac te Rožanske i Hajdučke kukove, tu čudnovatu ljepotu Like, s druge strane.

Taj smo vikend stali na tri velebitska vrha, a da nije bilo loše vrijeme, popeli bismo se na barem još toliko.

Skupljajući nadmorsku visinu dok sat na ruci bilježi metre, u jednom sam trenutku, otpenjavajući s Gromovače, stala, okrenula se pogledati Mali i Veliki Rajinac ispred sebe i snažno osjetila da svoje vrijeme na Velebitu više ne želim “tratiti” tako da u danu hodam trideset kilometara pogleda više-manje stalno uprta u put ispred sebe.

Snažna mi je potreba hodati drugačije. Manje vertikalno. Više horizontalno. Gledati sve što je oko mene, bez stalnog cilja i GPS traga.

Shepherd je tim umijećem vladala. I sama je s vremenom učila smisleno, a besciljno hodati planinom, uvući joj se u utrobu, radije negoli stajati na njezinu tjemenu. “Može se pomisliti da je teško doseći visoravan Cairngormsa. No, to uopće nije tako. … nema vrhunca do kojega umjereno snažan hodač ne bi bez napora mogao doći. Snažniji planinar osvojit će nekoliko vrhova. A hodači cirkusanti zabit će stjegove na svih šest vrhova za samo četrnaest sati. To može biti zabavno, ali je jalovo”, zapisuje u “Živoj planini”.

Na Shepherd je bitno utjecala budistička filozofija. Prepostavka je da među ostalim i zato pripovijeda o nutrini, a ne o visini planine.

Gleda kamen i ono što je u njemu, u pukotinama, ispod njega, oko njega. Kako piše autor predgovora “Žive planine”Robert Macfarlane, Shepherd u planini ne traži divljinu, nego “traga za istinskim ‘nutrinama’, za dubokim ‘zakucima'”.

Shepherd ne tvrdi da ona planinu poznaje, i nakon svih desetljeća hodanja Cairngormsom zna da joj takvo znanje neće biti dano niti ga traži, prihvaća ograničenost i nesigurnost (“čovjek nikada potpuno ne upozna planinu, niti sebe u odnosu na nju.”)

Njezin doživljaj planine nije samo emotivno-čuvstven i nije samo intelektualan, ona u njoj uživa tijelom, svim čulima – to je kao kad izujete gojzerice pa po velebitskim dulibama hodate bosi, trčite po travi tvrdači, to je kao dodir s planinom koji osjećate dok se bokovima i vršcima tvrde cipele oslanjate na vertikalne, vodom istesane litice Kamene galerije na Velebitu.

I u doba kad Nan Shepherd piše, čovjek je otuđen od prirode. Autorica ovom knjigom, koja je njezina priča o razmjeni s planinom, suvremenike diskretno poziva da se vrate planini.

U planini voli samoću. Čak i kad je u društvu. “Prisutnost druge osobe ne umanjuje, nego poboljšava tišinu, ako se radi o pravome gorskom suputniku. Savršen suputnik je onaj čiji se identitet povremeno stapa s onime planina, upravo kao i vaš…” Doduše, i u planini je potpuna tišina rijetka. Zatvorite oči prvi put kad ponovo odete u planinu i slušajte. Govori vjetar, govore krošnje drveća, voda, životinje…

Od planine Shepherd ne traži senzaciju ni uzbuđenje, ona traga za dubokim razumijevanjem.

“(…) planina se najpotpunije otkriva kada nemam cilja, kada ne smjeram nikamo posebno, nego sam došla da budem s planinom kao što se posjećuje prijatelja, bez druge namjere osim da se bude s njim.”

“Živa planina” urednički je odabirHane Vunić. “U nas općenito nema puno knjiga o prirodi. Čitala sam dosta takve literature, među njima poznata i manje poznata imena, uključujući i ‘Underland’ Roberta Macfarlanea koji je napisao i predgovor ‘Živoj planini’. Čitajući takvu literaturu, naletjela sam na ‘Živu planinu’. To je knjiga koja je nedavno izronila i u britanskoj kulturi na površinu. Novo izdanje objavljeno je 2001., to je baš ova edicija koju smo mi preveli. Provjeravala sam na sve strane autorska prava, pitala se je li moguće da je ta knjiga baš svima promaknula, da ‘Živa planina’ ne postoji u hrvatskom prijevodu. Potom je bilo veliko pitanje kome to dati u ruke, tko će to dobro prevesti.

Sjetila sam se Branislava Oblučara, koji mi je bio profesor na fakultetu. On je jako entuzijastičan oko knjiga o prirodi, toliko da bi čak na studiju komparative književnosti volio otvoriti kolegij na tu temu”, govori urednica. Vunić ima veliku želju pokrenuti ediciju s knjigama na temu prirode. “Vidjet ćemo kako će publika reagirati na ovu knjigu, jesu li hrvatski čitatelji zainteresirani. U Velikoj Britaniji, primjerice, to je jako popularno. Gotovo svaka izdavačka kuća ima neku biblioteku na tu temu.”

“Živa planina” velika je planinska književnost. Na prvu se čita jednostavno, no vratite li joj se još koji put, unutra je za svako novo čitanje još neki posve novi sloj. Iako opservacijska, ta je knjiga, zapravo, naglašeno dijaloška. Premda pisana prije gotovo osamdeset godina, ono što Shepherd pripovijeda i danas su svježe, aktualne ideje.

Ni Shepherd nije bila imuna na vrhunce. Dok je bila mlađa, i ona je htjela “osvajati”, bilo joj je do toga da se iznova i iznova penje na vrhove.

Što sam više u planini, sigurnija sam da je budalasta zabluda da se treba penjati na vrhove, gledati planinu iz gornjeg rakursa jer se odatle najbolje vidi. Palo mi je to na pamet i prije nekoliko dana dok sam stajala na Gromovači, na Sjevernom Velebitu, otkuda puca, znat će planinari, onaj divan pogled na otoke s jedne strane, a na Veliki i Mali Rajinac te Rožanske i Hajdučke kukove, tu čudnovatu ljepotu Like, s druge strane.

Taj smo vikend stali na tri velebitska vrha, a da nije bilo loše vrijeme, popeli bismo se na barem još toliko.

Skupljajući nadmorsku visinu dok sat na ruci bilježi metre, u jednom sam trenutku, otpenjavajući s Gromovače, stala, okrenula se pogledati Mali i Veliki Rajinac ispred sebe i snažno osjetila da svoje vrijeme na Velebitu više ne želim “tratiti” tako da u danu hodam trideset kilometara pogleda više-manje stalno uprta u put ispred sebe.

Snažna mi je potreba hodati drugačije. Manje vertikalno. Više horizontalno. Gledati sve što je oko mene, bez stalnog cilja i GPS traga.

Shepherd je tim umijećem vladala. I sama je s vremenom učila smisleno, a besciljno hodati planinom, uvući joj se u utrobu, radije negoli stajati na njezinu tjemenu. “Može se pomisliti da je teško doseći visoravan Cairngormsa. No, to uopće nije tako. … nema vrhunca do kojega umjereno snažan hodač ne bi bez napora mogao doći. Snažniji planinar osvojit će nekoliko vrhova. A hodači cirkusanti zabit će stjegove na svih šest vrhova za samo četrnaest sati. To može biti zabavno, ali je jalovo”, zapisuje u “Živoj planini”.

Na Shepherd je bitno utjecala budistička filozofija. Prepostavka je da među ostalim i zato pripovijeda o nutrini, a ne o visini planine.

Gleda kamen i ono što je u njemu, u pukotinama, ispod njega, oko njega. Kako piše autor predgovora “Žive planine”Robert Macfarlane, Shepherd u planini ne traži divljinu, nego “traga za istinskim ‘nutrinama’, za dubokim ‘zakucima'”.

Shepherd ne tvrdi da ona planinu poznaje, i nakon svih desetljeća hodanja Cairngormsom zna da joj takvo znanje neće biti dano niti ga traži, prihvaća ograničenost i nesigurnost (“čovjek nikada potpuno ne upozna planinu, niti sebe u odnosu na nju.”)

Njezin doživljaj planine nije samo emotivno-čuvstven i nije samo intelektualan, ona u njoj uživa tijelom, svim čulima – to je kao kad izujete gojzerice pa po velebitskim dulibama hodate bosi, trčite po travi tvrdači, to je kao dodir s planinom koji osjećate dok se bokovima i vršcima tvrde cipele oslanjate na vertikalne, vodom istesane litice Kamene galerije na Velebitu.

I u doba kad Nan Shepherd piše, čovjek je otuđen od prirode. Autorica ovom knjigom, koja je njezina priča o razmjeni s planinom, suvremenike diskretno poziva da se vrate planini.

U planini voli samoću. Čak i kad je u društvu. “Prisutnost druge osobe ne umanjuje, nego poboljšava tišinu, ako se radi o pravome gorskom suputniku. Savršen suputnik je onaj čiji se identitet povremeno stapa s onime planina, upravo kao i vaš…” Doduše, i u planini je potpuna tišina rijetka. Zatvorite oči prvi put kad ponovo odete u planinu i slušajte. Govori vjetar, govore krošnje drveća, voda, životinje…

Od planine Shepherd ne traži senzaciju ni uzbuđenje, ona traga za dubokim razumijevanjem.

“(…) planina se najpotpunije otkriva kada nemam cilja, kada ne smjeram nikamo posebno, nego sam došla da budem s planinom kao što se posjećuje prijatelja, bez druge namjere osim da se bude s njim.”

“Živa planina” urednički je odabirHane Vunić. “U nas općenito nema puno knjiga o prirodi. Čitala sam dosta takve literature, među njima poznata i manje poznata imena, uključujući i ‘Underland’ Roberta Macfarlanea koji je napisao i predgovor ‘Živoj planini’. Čitajući takvu literaturu, naletjela sam na ‘Živu planinu’. To je knjiga koja je nedavno izronila i u britanskoj kulturi na površinu. Novo izdanje objavljeno je 2001., to je baš ova edicija koju smo mi preveli. Provjeravala sam na sve strane autorska prava, pitala se je li moguće da je ta knjiga baš svima promaknula, da ‘Živa planina’ ne postoji u hrvatskom prijevodu. Potom je bilo veliko pitanje kome to dati u ruke, tko će to dobro prevesti.

Sjetila sam se Branislava Oblučara, koji mi je bio profesor na fakultetu. On je jako entuzijastičan oko knjiga o prirodi, toliko da bi čak na studiju komparative književnosti volio otvoriti kolegij na tu temu”, govori urednica. Vunić ima veliku želju pokrenuti ediciju s knjigama na temu prirode. “Vidjet ćemo kako će publika reagirati na ovu knjigu, jesu li hrvatski čitatelji zainteresirani. U Velikoj Britaniji, primjerice, to je jako popularno. Gotovo svaka izdavačka kuća ima neku biblioteku na tu temu.”