RECENZIJA Jasna Andrišić, Knjižničarka preporučuje

Kad pročitam neku knjigu i onda tek kasnije vidim da je riječ o prvijencu, tj. o prvom djelu pisca, ostanem u čudu i pitam samu sebe : “Pa, kako?”

Kako već prvom knjigom postići da ti roman postane svjetski hit preveden u cijelom svijetu?

No, očito da pravi majstori svog zanata to mogu i znaju napraviti i svojom prvom knjigom.

u ovoj knjizi, i to od prve do posljednje stranice.

I inače volim knjige koje me upoznaju s drugim zemljama i njihovim običajima, a pogotovo kad se radi o dalekoistočnim zemljama, Japanu, Kini i Južnoj Koreji.

Postoje dvije odvojene radnje u romanu. To su Japan, 1957. godine i Amerika u današnje vrijeme.

Amerikanka Tori Kovač, čiji je otac (inače slovačkog podrijetla pa otud to prezime) teško bolestan i svoje posljednje dane provodi u bolnici, glavni je lik u američkom dijelu priče.

Otac joj odlučuje pokazati jedno staro pismo i ispričati dio svoje prošlosti.

A pripovjedačica japanskog dijela priče je Naoko Nakamura i nju upoznajemo 1957. godine, upravo u trenutku kad ima 17 godina i kad njeni roditelji trebaju dogovoriti njen brak. Izabranik se već zna, on je dobrostojeći Japanac, no Naoko je zaljubljena u drugog, u mladog Amerikanca koji služi svoj mornarički vojni rok u Japanu.

Naravno da su njeni roditelji doživjeli šok kad su saznali koga ona voli, jer se još uvijek radi o pedesetim godinama prošlog stoljeća i rane od Drugog svjetskog rata su još preduboke.

Ne može ih se potpuno osuditi zbog toga, oni su bili razumni i za svoje dijete su htjeli bolju i lakšu budućnost.

Naoko ipak odlučuje srcem, a ne razumom, a to znači da će dobiti ljubav, ali izgubiti obitelj.

U pogovoru, na kraju knjige, piše da roman nije autobiografski, ali da ima takvih elemenata. Spisateljica je iskoristila jedan dio očeve prošlosti i dobar dio toga nadogradila. Vidljivo je da je puno pročavala japansku prošlost tih godina i rekonstruirala događaje o kojima piše.

Ovo je jedan od onih romana koji zaista ostaju u sjećanju. Neki se pogube i ne znaš više ni o čemu se radi, ni zašto ti se nešto svidjelo ili nije.

Ali, kod ovog romana sam uvjerena da ću i nakon više godina reći sama sebi: “Žena u bijelom kimonu? Aha, sjećam se. Odličan roman.”

Prevela Vida Milek.