RECENZIJA Dubravka Mažar, Vanesina Škrinjica
Odmah ću reći da sam se pri završetku čitanja naježila i rasplakala ko kišna godina, baš me dugo nije neka priča ovako rastužila i ganula. Prelijepa i pretužna knjiga u kojoj se prelamaju dvije priče iz dva različita vremena ali jednako tragične i potresne. Priča djevojčice Josie koja počinje 1941. i priča Zoe iz 2010. u Casablanci.
Josie je nakon nacističke okupacije s obitelji pobjegla u Casablancu u nadi da će doći do Amerike. Tu je stekla prijatelje i zavoljela sredinu, a sve misli i događaje zapisivala je u svoj dnevnik. Nekoliko puta pojavila se nada da napokon odlaze, no uslijedili su tragični događaji i to se nikad nije dogodilo.
Zoe sedamdeset godina poslije dolazi sa suprugom i kćeri u Casablancu, u istu kuću u kojoj je živjela i Josie. U sobi ispod podnih dasaka nalazi kutiju i bilježnicu u kožnatom uvezu. Bio je to dnevnik djevojčice Josie prepun životnih zapisa o njezinoj obitelji, o nemilim događajima u jeku rata, o njenim nadama i željama.
Čitajući taj dnevnik saznajemo sve što su Josie i njezina obitelj proživljavali, a Zoe otkriva puno o svojoj tuzi i problemima u braku. Usamljena je i volontira u centru za izbjeglice, tamo čita djeci, postaje pripovijedačica. Cijelo vrijeme izrađuje pokrivač koji je simbol njezine patnje.
Priča je prepuna raznih povijesnih činjenica o tadašnjem ratu, špijunima i stradanjima ali obiluje i prekrasnim i detaljnim opisima Casablance i života u to vrijeme. Autorica je veoma slikovito i dirljivo prenijela to mjesto i vrijeme iz dvije različite perspektive i na taj način cijeloj priči dala jednu dinamiku koja čitatelja potiče na čitanje knjige u dahu.
Kao adut ove priče istaknula bih nevjerojatno intenzivne i duboke emocije koje donose priče Josie i Zoe. Nad njihovom gorkom sudbinom ćete jecati, a ono što donosi kraj ove priče neopisivo je lijepo i neočekivano. Jedno svijetlo u tom mraku njihovih života koje grije i donosi nadu. Prekrasna i topla, tužna i gorka, knjiga koja istovremeno lomi srce i zacjeljuje ga.
Uživajte u čitanju!
Izvor: Vanesina Škrinjica