RECENZIJA Dubravka Mažar, Vanesina Škrinjica

Ovo je izuzetno jeziv i potresan ali jako važan psihološki roman o nažalost veoma aktualnoj temi. Priču nam tumači majka koja veoma sporim i detaljnim uvodom izlaže svoja intimna promišljanja o majčinstvu. Moram istaknuti da se ova knjiga, usprkos razvučenom početku, isplati pročitati zbog samog završetka koji je meni bio totalno neočekivan i šokantan.

Eva piše pisma svom suprugu Franklinu iz kojih doznajemo sve prije i poslije tragedije. Ona nikad nije htjela biti majka, a pogotovo ne majka dječaka koji je hladnokrvno ubio devetero ljudi.

“To je sve što znam. Da sam 11. travnja 1983. rodila sina i ništa nisam osjećala”.

Eva je mislila da želi dijete, a njezin suprug ga je očajnički želio. Kevin ju je od rođenja odbijao, a ona ga je povezivala s patnjom i porazom. Svaki dan bio je agonija i borba i unatoč tome, Eva je rodila kćer koja je bila Kevinova suprotnost, u njoj je uživala.

Lik Kevina kao inteligentnog ali perfidnog djeteta izaziva i prezir i samilost. Postavlja se gomila pitanja, tko je kriv za to što je on učinio, zašto je uopće takav, u kojem trenutku su roditelji zakazali, zašto se nije nešto poduzelo, kako profesori nisu reagirali, što su rekli psiholozi…

Kevin je počinio masakr zato što mu se, kako kaže, oni nisu sviđali, bili su mu smiješni. Je li do toga doveo suživot s hladnom i distanciranom majkom i brižnim, naivnim ocem?

Izvrsna priča za sve roditelje, za podizanje svijesti o psihičkim poremećajima, o važnosti razgovora s djecom, o stvaranju povjerenja u obitelji. U ovim izazovnim vremenima, pogotovo što se odgoja tiče, ovakve knjige su “reality check” i uistinu nam trebaju. Je li roditeljska ljubav bezuvjetna? Ostavljam vas u promišljanju i želji da pročitate ovaj roman.

Uživajte u čitanju!

 

Izvor: Vanesina Škrinjica