RECENZIJA Biljana Gabrić, Write Owl
No nijedan čovjek nije samo on sam, on je i jedinstvena, posve osobita, u svakom slučaju važna i neobična točka gdje se križaju svjetske pojave, samo jednom tako i nikada više. Zato je važna priča svakog čovjeka, vječna, božanska; zato je svaki čovjek, dok nekako živi i ispunjava želju prirode, divan i vrijedan svake pozornosti. U svakome je duh postao lik, u svakome trpi stvorenje, u svakome se jedan spasitelj pribija na križ”, zapisao je davno slavni Herman Hesse u svom “Demianu” saževši svu bit poruke koju je desetljećima kasnije višestruko nagrađivani hrvatski iseljenički pisac Josip Novaković čitateljskoj publici prenio svojim najnovijim književnim uratkom jednostavno, a opet znakovito nazvanim “Ljudi”.
Kroz četrdeset priča Novaković opuštenim, neopterećujućim pripovjedačkim stilom portretira ljude različitih profila, sa različitih krajeva svijeta, različitih razmišljanja i osobnosti, a opet s jednom čvrstom zajedničkom sponom – svi su oni prodefilirali kroz piščev život. Od daruvarskog djetinjstva i nastavnika likovnog Nikole Kečanina čiji je autoritet odavno nadrastao onaj učiteljski, pa je svojim malim životnim mudrostima za Josipa Novakovića uvijek ostao “svjetlo koje mu jasno pokazuje put” do studentskih bezbrižnosti, ratnih sjećanja i zrelih kozmopolitskih godina u kojima ga još uvijek prate poznanstva sa upečatljivim ljudima poput onog sa astrofizičarem Carlosom Castrom Perelmanom koji mu je, posve slučajno, bio i ostao jednim od onih prijatelja koji “postanu dio obitelji, poput bliskih rođaka, gotovo braće.”
Obični ljudi, građani svijeta u kojem se stapaju sa svim ostalim dušama koje ga nastanjuju ostavili su, svatko ponaosob, poseban trag na cesti Novakovićeva života. Neki su se zaustavili pokraj puta, neki su skrenuli sa ceste kako bi podijelili više od usputnog razgovora, neki su ga tek okrznuli u žurbi. No, bili su dovoljno “obični” da bi postali dijelom Novakovićevih sjećanja sabranih u ovoj knjizi.
U “Ljudima” nema beznačajnih susreta, nevažnih događaja. Sve što je ostalo tako živim dijelom Novakovićevih sjećanja, bili to golubari Pepik iz Dubrave i Dušan iz Daruvara, muralistica Inga s Islanda ili, pak, indijanski drvosječa zvani Žabac iz državnog rezervata Shawnee, zaslužilo je biti upravo ovdje, zapisano i zapamćeno, sa svim počastima koje donosi pola stoljeća uspomena.
Osim ljudi, Josipu Novakoviću važna su i mjesta, no ona nisu tek puki toponimi, orijentiri u njegovom bogatom životnom i stvaralačkom putu. Ona određuju svakog od tih ljudi, bivajući prtljagom koju nose kao ponos i osobitost, ne kao balast.
Ovako sabrani, ti ljudi, mjesta i sjećanja zanimljivo su društvo svakom čitatelju koji se odluči upoznati s njima, zastati na “čašici razgovora” i doživjeti svu čaroliju skrivenu u jednostavnosti življenja.
Izvor: Write Owl