RECENZIJA Biljana Gabrić, Write Owl
Samo jednom se živi, sad ili nikad, carpe diem – mnogo je izraza kojima želimo naglasiti važnost trenutaka koji čine naš život; njihovu prolaznost i neponovljivost, žal i kajanje koje nam ostavljaju jednom kada uistinu shvatimo kako se nikada neće vratiti niti ponoviti. Spomenute su nam uzrečice često u mislima i na jeziku, svjesni smo njihove istinitosti, no živeći život u nastojanju prepoznavanja i poštovanja tih trenutaka, rijetko kada to doista i činimo. Puštamo ih da odu, rasprše se poput oluje trešnjinih cvjetova, jedinstveni i nepovratni.
Autori, softverski inženjer, Španjolac koji od 2004. živi u Tokiju – Héctor García (Kirai) i španjolski pisac, esejist, prevoditelj i glazbenik Francesc Miralles široj su čitateljskoj publici poznati po uspješnicama “Ikigai” i “Ikigai u praksi”, a posljednjim su naslovom na izniman način uspjeli prikazati kako isti taj dug i sretan život o kojem govori Ikigai, kao i ispunjenje istinske svrhe našega postojanja uvelike ovisi o umijeću uživanja u trenutcima koji taj život čine.
“Biti svjestan ichigo-ichieja pomaže nam maknuti nogu s gasa i podsjetiti se da je svako jutro na svijetu, svaki susret s našom djecom, s našim voljenim osobama beskrajno vrijedan i da zaslužuje svu našu pažnju.
To je tako ponajprije jer ne znamo kad završava život. Svaki dan može biti posljednji, budući da nam, kad navečer legnemo, nitko ne može jamčiti da ćemo sljedećeg jutra otvoriti oči.
…U tom je smislu ichigo-ichie vrlo jasan poziv na “sad ili nikad” jer, makar živjeli mnogo godina, svaki susret ima jedinstvenu bit i neće se ponoviti.”
(“ICHIGO-ICHIE: JAPANSKO UMIJEĆE ŽIVLJENJA U TRENUTKU”, HÉCTOR GARCÍA (KIRAI); FRANCESC MIRALLES)
Baš kao što ritual slavljenja trešnjine cvatnje započinje sa kaikom, prvim pupoljcima te naznakom mijena koje prethode konačnom otvaranju cvjetova i mankai trenutku – manifestaciji ljepote prolaznosti, tako nam i autori, rečenica obogaćenih japanskom tradicijom i njezinom stoljetnom mudrošću poznavanja životnih tajni, otkrivaju načine kako prepoznati trenutke u kojima u “nama počinje cvjetati nešto što nismo ranije poznavali”.
U vremenima u kojima živimo vezani za vanjske dogovore, obveze prema poslu i prema drugima, od iznimne je važnosti znati “popiti čaj sa samim sobom”, moći uživati u tišini i mudrosti vlastita prisustva. Upijanje svijeta sa svih pet osjetila u današnjoj je užurbanoj svakodnevici postalo zahtjevnim zadatkom, posebice kada nas sve više okružuju situacije u kojima druge slušamo, bez da ih čujemo; u kojima gledamo svijet, bez da ga doista i vidimo; u situacijama u kojima izbjegavamo dodir, a on je jedno od naših osnovnih čula. Sve su to umijeća, tvrde autori, bez kojih nije moguće spoznati ljepotu trenutka, živjeti život punim plućima bez strahovanja od budućnosti i vraćanja u prošlost.
“Ichigo-ichie” na divan nam način pripovijeda o sadašnjosti kojoj pripadamo i koja, u konačnici, jedina pripada nama. Prošlost je rijeka koja je davno protekla i na neka daleka obzorja odnijela ono što nas je mučilo i žalostilo, dok je budućnost val koji još nije stigao do naših obala. Sadašnji je trenutak rijeka, ocean u koji trebamo zaroniti cijelim svojim bićem, uvijek znajući da ista ta silna voda već sljedeći trenutak više neće biti ona od prije. Odnijet će je struje života, a mi nikada nećemo znati kakav bi trag i osjećaj taj trenutak, ta kap života ostavila na nama.
“Ima jedna jako lijepa slika iz stripa Peanuts na kojoj Charlie Brown i Snoopy sjede u lučici nekog jezera okrenuti leđima i vode sljedeći razgovor:
‘Jednog ćemo dana umrijeti, Snoopy.’
‘Točno, Charlie, ali sve ostale dane nećemo.”
(“ICHIGO-ICHIE: JAPANSKO UMIJEĆE ŽIVLJENJA U TRENUTKU”, HÉCTOR GARCÍA (KIRAI); FRANCESC MIRALLES)
Izvor: Write Owl