RECENZIJA Biljana Gabrić, Write Owl

Nakon “Kirke”, “Ahilejeve pjesme” i “Šutnje djevojaka”, još sam jednom slijedila pripovjedačku nit razvučenu do oblacima zastrtih visina Olimpa.

Naime, iz pera Jennifer Saint, američke spisateljice i cjeloživotne zaljubljenice u grčku mitologiju, iznova je oživljena priča o Arijadni, kćeri kretskog kralja Minosa i kraljice Pasifaje, čežnjivoj, požrtvovnoj smrtnici božanskih korijena čiju su sudbinu Mojre prvo usmjerile prema atenskim brdima i junaku nad junacima, Tezeju, kojemu je čuvenim crvenim klupkom pomogla izići iz vječne tame kretskog labirinita, ali i ubiti njezinog okrutnog kanibalskog polubrata Minotaura, prije nego što još četrnaest Atenjana bude žrtvovano raljama čudovišnog čovjeka-bika. Nažalost, svi junaci nemaju uvijek pokriće, što je osobina koja je nadvladala i stoljeća i motive (upravo stoga, uz mnoge druge razloge, pripovijesti poput Arijadne ili Kirke s početka teksta ne treba promatrati isključivo kroz mitološku prizmu i dosljednost istoj, op.a.), pa slatkorječivi Tezej, isti onaj koji se suočavao s najljućim zvijerima, nakon bijega s Krete i zajedničke noći, svoju požrtvovnu princezu junački ostavlja još usnulu na otoku Naksosu. Od ovog trenutka mit o Arijadni grana se u mnogim smjerovima, a Jennifer Saint odabrala je onaj posve logičan – samog boga Dioniza, rasipnog hedonista i božanstvo vina, koji dolazi na ovaj usamljeni otok u Egejskom moru, zaljubljuje se u Arijadnu i još jednom isprepliće burne i gotovo uvijek tragične ljubavi bogova i smrtnika.

Prepričavati ono što se stoljećima uvijek iznova pripovijeda, što toliko dugo živi svoj vlastiti život riječi i zagonetki, da esencija –“stvarna verzija” mita, postaje nedostižnom poput Olimpa, posve je izlišno, jer autorice poput Saint ili pak Madeline Miller (“Kirka”, “Ahilejeva pjesma”) ionako vlastitu spisateljsku slobodu tek obogaćuju mitološkim nadahnućem kako bi glasovima drevnih junakinja progovorile o istim onim bolima, razočaranjima i bitkama koje vode i suvremene ratnice i boginje.

Sama Arijadna izdanak je dojmljivog obiteljskog stabla – njezina je majka Pasifaja, kći boga Sunca Helija i roditeljica strašnog Minotaura, dok joj je tetka famozna Kirka, još jedna otočka usamljenica, ista ona koja je Odisejeve ratnike pretvorila u svinje (sic!). Također, priča Arijadnine sestrične Medeje, kćeri majčinog brata Ejeta, na mnoge je načine gotovo zrcalna slika one kretske princeze – i Medeja surađuje s junakom u ispunjavanju njegovog herojskog poslanja – Jazonu i Argonautima pomaže ukrasti zlatno runo njezinom ocu – da bi poslije bila ostavljena.
I Arijadnina sestra Fedra nepromišljenom ljubavlju prema posinku Hipolitu pokreće niz tragičnih događaja, dokazujući kako je svaka ljubav, u svojoj pravoj naravi, zapravo slijepa.

Sve su one prenijele poruku kroz mnoge stranice knjiga, korskim pjevanjem ili suvremenim pismom, potpuno je svejedno. Donijele su priču o ženskoj žrtvi, o ljubavi i cijeni koju su zbog nje plaćale. Podsjetile kako bogatstvo sestrinskih spona, majčinske ljubavi i ljubavničke odanosti kroz stoljeća nije izgubilo na vrijednosti.
Feminizam ne mora baš uvijek biti upakiran u agresivne pamflete sa slikama muškobanjastih žena s pesnicom u zraku, niti je nužno da ga se pretvori u mizandrijske monologe kako bi se njegova poruka bolje shvatila. Katkad može biti jednako dojmljivo posegnuti za nepreglednom plejadom ženskih likova iz bliže i dalje prošlosti (a tajnovitost bespuća grčke mitologije pokazala se, očito, gotovo neiscrpnim izvorom), pa ispripovijedati priču o boli, žrtvi i iznevjerenom povjerenju, baš kao što je to učinila Jennifer Saint.

“Arijadna” je jedna od tih priča. Nadživjet će nas ionako sve, preobražena u zviježde Sjeverne krune, one koju je Dioniz, po njegovom i Arijadninom vjenčanju skinuo s glave svoje nevjeste i zauvijek bacio ka nebesima.
Na nama smrtnicima je samo da ju za života poslušamo i prenesemo dalje, u vječnost.

 

Izvor: Write Owl