Unatoč ovoj smionoj tvrdnji pripovjedačice Caroline de Winter, niti sama Daphne du Maurier niti svaki čitatelj namjernik nikada se zapravo nisuoslobodiliRebecce de Winter. Ime Rebeccinog broda,Je Reviens–Vratit ću se, jezivo je obećanje koje gotovo stotinu godina sniva u srcu kultnog romana slavne engleske spisateljice Daphne du Maurier. Mračna gotička pripovijest poput aveti progoni i opsjeda brojne generacije čitatelja koji se desetljećima uvijek iznova vraćaju u tajnama zakrivene sjenovite kutove Manderleya.

Odavno nadišavši okvire tek puke gotičke ljubavne priče, “Rebecca” je ispripovijedana glasom visokom društvu neprilagođene i ponešto prestrašene druge supruge MaximillianaMaximade Wintera, vlasnika imanja Manderley, zdanja u kojem je svaki kutak podsjetnik na prvu gospođu de Winter, tragično preminulu Rebeccu. Postupno, Rebeccina se prisutnost uvlači u um njezine nasljednice, a ono što se činilo tek tužnim sjećanjima na neprežaljenu suprugu postaje nečim mnogo zlokobnijim.

“Htjela sam biti sretna, usrećiti Maxima, i htjela sam da budemo zajedno. Samo sam to željela u srcu. Nisam si mogla pomoći što mi se pojavljivala u mislima, u snovima. Nisam si mogla pomoći što se u Manderlayu, svom domu, osjećam kao gost dok hodam po njezinim tragovima i ležim ondje gdje je ona ležala. Bila sam poput gosta koji čeka da dođe domaćica.”

(“Rebecca”, Daphne du Maurier)

Jeziv lik domaćice, gospođe Danvers, nezdravo opsjednute sa prethodnom gospodaricom kuće te ispunjene mržnjom prema sadašnjoj, samo učvršćuje novu gospođu de Winter u uvjerenju kako se u Manderlayu kriju sile koje ne pripadaju ovome svijetu.
Tajne koje izlaze na svjetlo dana sa sobom donoseći neizbježnu katastrofu i, naizgled, kraj svega, bacaju novo svjetlo na Rebeccin lik. Rađa se neka nova Rebecca, posve drugačija od, i u smrti glorificirane, nekadašnje gospodarice Manderlaya, a obuzimajući osjećaj prijeteće tragedije čitatelja prati do samoga kraja.

“Sinoć sam sanjala da sam opet išla u Manderlay”,započela je svoju pripovijest Caroline de Winter tako samo jednu misao pretvarajući u putokaz na putovanju u kojem se snovi pretvaraju u košmare, a opsesije puštaju korijenje negdje duboko u ljudskom umu. Ništa nije onakvim kakvim se čini u ovom romanu Daphne du Maurier koja je uvijek jedan korak ispred nas, povlačeći konce i iznenađujući svakom pročitanom stranicom. Čak i nakon toliko desetljeća, jedna izgubljena kuća puna tajni i jednako tako izgubljene duše koje ju nastanjuju, dodiruju nas iz maglovitih zakutaka iz kojih katkad, u neki gluhi sat, zamirišu bijele azaleje.

“Nitko nikada neće nauditi Manderlayu. Uvijek će začarano ležati u ovoj kotlini, siguran, zaštićen usred šume, a more će zapljuskivati male šljunčane zaljeve i povlačiti se i vraćati se.”

(“Rebecca”, Daphne du Maurier)