RECENZIJA Biljana Budimir, P.S.I love books
Priča nas vodi u Kyoto, u 1948. godinu, kada je Noriko (Nori) Kamizu napustila majka, ostavivši je ispred plemićke vile njezinih roditelja. Djed i baka su je uzeli k sebi, no kako je ona bila dijete japanske aristokratkinje i afroameričkog vojnika, za njih je bila samo obiteljska sramota i željeli su je sakriti kako nitko ne bi doznao da postoji. Živjela je posve izolirana na tavanu, a od nje se očekivala pokornost i poslušnost. Njezina svakodnevica bile su kupke koje izbjeljuju kožu, a svaki i najmanji neposluh se kažnjavao.
No dolaskom novog člana obitelji na njihovo imanje, sve se mijenja.
Unutar ovih prekrasnih korica krije se isto tako divna, dirljiva, nevjerojatna priča. U meni je probudila toliko puno različitih emocija i u potpunosti me osvojila od samog početka.
Likovi su odlično okarakterizirani, a Nori je toliko divan lik. Već kao mala djevojčica je prošla puno toga i imala je doista težak život. No uvijek je šutjela, trpjela i veselila se sitnicama, nadajući se da će se njezina majka vratiti po nju ako bude dobra i poslušna. Velik dio života se osjećala odbačeno i usamljeno jer je bila drukčija. Suosjećala sam s njom i toliko puta sam poželjela da imam mogućnost ući u knjigu, zagrliti je i zaštititi.
Osim Nori, tu je još nekoliko likova koji su mi prirasli srcu.
Ovaj roman, između ostalog, u nama budi zahvalnost. Zahvaljujući ovoj priči shvaćamo koliko smo sretni što ne moramo živjeti u svijetu i uvjetima u kakvim živi Nori – što imamo slobodu sami odlučivati što ćemo raditi, te gdje ćemo i s kim provesti život. Nismo ni svjesni koliko toga imamo, a često to sve uzimamo zdravo za gotovo.
Vidjet ćemo i koliko su neki odnosi snažni i dragocjeni te koliko toga mogu promijeniti u nečijem životu.
Doista jedna predivna priča. Jedna od onih koje se ne zaboravljaju tako lako, koje ostavljaju neizbrisiv trag. Ja ću je zasigurno pamtiti dugo i preporučivati je svima.
“Odgojena je tako da osjeća strah. Ali ispod toga, poput pupoljaka koji se probijaju kroz pukotine betona, osjetila je natruhe nečega što joj je u najvećoj mjeri bilo strano: nadu. Nadu u budućnost koja nije uklesana u kamenu, koja nije određena rođenjem.”
“Nikada mi nije bilo jasno kako netko može nekoga suditi isključivo prema boji kože. Ima toliko toga važnijeg po čemu bi se ljudi trebali procjenjivati.”
Izvor: P.S.I love books