Posebno mjesto u mom djetinjstvu, ispunjenom knjigama, drže priče grčke mitologije. Čudesa, raskoš, snaga, otpor, inventivnost, hrabrost, prkos – toliko su čarobnih elemenata sadržavale, uz uvijek privlačne priče o bogovima i onima koji su im htjeli (ili nisu htjeli) biti blizu.

Heroji su bili muškoga roda, a žene su uglavnom imale dvije opcije – biti zanosne ljepotice koje bivaju zavedene ili imati izraženije „maskuline“ elemente, vrline kojima su se ponosili antički junaci, zbog čega su ili odbačene ili su se same držale po strani. Rijetke među njima u klasičnim su pričama imale mjesta na središnjoj mitološkoj pozornici.

Osim što me veseli što se u posljednje vrijeme vraćamo grčkim mitovima, podrobnije ih istražujemo i analiziramo u novim književnim djelima, sviđa mi se i činjenica da su glavni likovi većine tih priča – upravo žene. Jedna je od njih i hrabra Atalanta, a Jennifer Saint (u prijevodu Ivone Širol i izdanju Mozaika knjiga) donosi nam priču o hrabroj lovkinji koju je otac, kralj, pri rođenju ostavio na milost i nemilost šume jer nije dobio muškoga potomka.

Već od samih početaka Atalantina sudbina nema dobar smjer – njezine prve životne avanture pokazuju da je, kako bi preživjela, morala biti jaka i u fizičkom i u psihičkom aspektu kako bi se održala. Novorođenče spašava medvjedica kojoj su lovci oduzeli mladunčad, a potom je božica Artemida uzima pod svoje te Atalanta odrasta uz nimfe, učeći od Artemide osobno vještine poput atletike i streličarstva, bivajući joj gotovo ravna – barem koliko bi jedna smrtnica to mogla biti.

No pravi izazov počinje kada Artemida odluči da će se Atalanta u njezino ime s nizom junaka otisnuti u osvajački pohod koji bi objema mogao osigurati slavu. Kao što ju je njezina sudbina već naviknula, njezin put ni u jednom trenu nije lak: prvo mora pokazati da je uopće dostojna kročiti na brod s muškarcima kako bi se borila kao njima ravna, bez podrške, oslanjajući se samo na svoje vještine i zavjet koji je dala Artemidi – da se nikada neće udati.

Muškarci je gledaju s prezirom, a čak i kada se uvjere u njezine nezemaljske vještine, čak i kada im spasi živote – i dalje je sama protiv svih. No s vremenom počinje pridobivati simpatije nekih od njih, morajući neprekidno balansirati između svoga cilja i svojih osjećaja; kontinuiranoga opreza, ranjivosti i bijesa što uvijek iznova mora dokazivati da je jednako vrijedna u društvu koje joj to nikako ne može oprostiti.

Atalanta je kao junakinja besprijekorna – krase je sve vještine, razboritost, mudrost i lukavost koje se ne bi posramili ni najveći među mitološkim borcima, no tek kroz njezine oči shvaćamo da su svi ti junaci podbacili kao ljudi: kao supružnici, očevi, braća… No to je za nju najosjetljivije područje: dok se njihove pogreške u tom aspektu brišu i zanemaruju, ona kao žena od krvi i mesa, sa svim svojim osjećajima, strastima i principima, promatrana je pod povećalom, s neodobravanjem bez obzira na to što učinila.

Od antike do danas, čini se da razlike društvenih okvira i nisu tako velike. Upravo su zato Atalantine retrospekcije dragocjene, u njima vidimo široki raspon emocija, inteligentne taktike kojima samu sebe održava na životu i gura naprijed. Žao mi je što njezinih razmišljanja nije bilo i više u romanu: kada bih mogla autoricu zamoliti za samo jedno, zamolila bih je upravo to.

Atalantin je karakter nevjerojatno zanimljiv i slojevit jer ona je posvuda nailazila na odbacivanje – od svojih prvih dana na životu, kada ju je ostavio otac, sve do Artemidina strogoga odgoja koji ne dopušta pogrešku te koji ranjivost promatra kao manu, čime samo potvrđuje vječnu i neugodnu premisu žene protiv žene. U trenutku kada joj jedan muškarac pruži ruku, ona ga mora odbaciti, što joj nanosi još više boli od svih drugih prilika kada je odbijena bila ona… Baš je zato Atalantina perspektiva toliko plodna za analizu – a više unutarnjih monologa ne bi roman učinilo slabim, a ni „ženskim“, kako bi ga netko mogao nazvati u negativnoj konotaciji, jer dobro znamo da svaki junak (neovisno o rodu) vodi brojne bitke: uz one na bojištu, još su važnije borbe koje vodi sam protiv sebe u svojoj glavi.

Junakinja romana trči nevjerojatno brzo – među njezinim suborcima nema joj ravnoga. Jednako brzo teče i radnja romana, kao i poriv čitatelja (ili čitateljice) da što brže čita kako bi saznao što će se sljedeće dogoditi zahvaljujući autoričinu vještom pletenju priče. Kada bi roman bio ekraniziran, bio bi sjajan akcijski film, prepun napetosti, obrata i iščekivanja svega što slijedi. A ni likovi ne bi blijedjeli uz napetu radnju; uz odličan Atalantin lik, ističe se i nekoliko intrigantnih muških likova – no neću ulaziti u detalje kako ne bih budućim čitateljima otkrila previše.

Kraj me iznenadio, šokirao, rastužio – pročitala sam ga nekoliko puta. Ali što sam više o njemu razmišljala, to mi je više imao smisla. Nosi snažnu poruku o ljudima koji se ne uklapaju, pri čemu ih društvo odbacuje, a oni ponosno odbijaju konformirati se. Upravo je takva bila Atalanta te s razlogom pripada negdje između bogova i ljudi, odbijajući kategorizaciju i zadržavajući vječnu slavu – jer nije slaba poput smrtnika, a ni beskrupulozna poput okrutnih bogova s Olimpa, ostajući samo svoja, kako u svojim etičkim načelima tako i ljubavi koju pruža drugima.

Što drugo reći nego – čitajte Atalantu!

Hvala Mozaiku na darovanom recenzentskom primjerku.

Napisala: Barbara Tolić Aušić