RECENZIJA Antonia Kliska, Mali dnevnik čitanja

Pričala sam jučer s mamom, spomenule smo jedan događaj i ona je izgovorila ovu rečenicu:
“Zovnula sam je čim je misa završila da stavi kavu pa me eto da malo proćakulamo.”
Obuzela me je sjeta, prava sjeta.

Ja se ne sjećam kad sam spontano nazvala nekoga da se pristavi vodu za kavu jer stižem za deset minuta. Ili netko mene.
A nema više ni onih trajnih dogovora kad se zna gdje i kad se pije koja kava i svi se jednostavno pojave.
Nije samo zadnjih godinu dana zbog korone, već puno dulje vrijeme, obilježeno vječitom gužvom, žurbom i silnim dogovorima.
Kave su dogovaraju i planiraju, odgađaju u zadnji tren i ostavljaju za neke bolje usklađene rasporede.
Uspješni dogovori se realiziraju negdje vani, trenutno na terasama, tamo gdje nema pospremanja ni prije ni kasnije.
To je lijepo, susret je ono najvažnije, ali ja bih cijeli ritual.
Spontani dolazak ili trajni dogovor, recimo nakon placa subotom.
Puna džezva. Samo džezva, bez aparata, prašaka i drugih brzih rješenja.
Pa onaj prvi miris kad se zakuha i prvi gutljaj dok je još vrela. Moja je crna, jaka i bez šećera.
U tuđe ne virim, samo se ne smije piti na brzinu. Inače ću se isključiti i otići u mislima na kavu s mojim bakama koje su obje znale i voljele kavu kako je i ja oduvijek volim.

Pročitala sam prvi put ovu knjigu prije više godina, ponovila više puta, a izgleda da sam je tek jučer u potpunosti doživjela.
Pijem ja i jutros svoju kavu s jednakom ljubavlju kao i uvijek, a želim i sve ove udaljene ili zapostavljene.
Znam, kad napokon odem kod mame, da ću imati sve te trenutke, ali željela bih da ih je više.

“Zapamtite, svijet je počeo, oprostite, ići k vragu onoga trenutka kad smo dragim ljudima rekli da nemamo vremena s njima popiti kavu.”

 

Izvor: Mali dnevnik čitanja