RECENZIJA Andrea Šikić, Mamine knjige

Da je David Walliams genijalac, svi znamo. No, čini mi se da je u ovoj posljednjoj slikovnici reciklirao jednu poznatu priču. 🤔Ako pogodite na koju mislim, javite mi u komentaru. 😉
Priča započinje rođenjem bebe pande, nešto drugačije od ostalih pandi. Naime, ona se rodila s narančastim krznom, pa ju je mama nazvala Marmelada. Druge su pande bile šokirane njezinim izgledom smatrajući je sramotom među njima, ali zaštitnički nastrojena mama panda to nije dopustila. Za nju je Marmelada bila savršena. Malu je Marmeladu to pogodilo i kako se osjećala drugačija, iskrala se iz mamina naručja, a u svom lutanju srela je majmuna, ibisa i tigra koji je bio uvjeren da je „njihova“. U daljem bijegu naletjela je i na ljuskavca, zmiju, medvjedicu, sve dok bježeći nije sletjela u ogromnu lokvu blata. Sada je imala tamne mrlje kao i sve druge pande. Bila je oduševljena jer će se sada napokon uklopiti i brzo je otrčala doma. Ožalošćena mama isprva je nije prepoznala, a kad ju je istapšala svojim šapama nestalo je blatnjav prašine.

„𝘔𝘢𝘳𝘮𝘦𝘭𝘢𝘥𝘰 𝘮𝘰𝘫𝘢 𝘯𝘢𝘫𝘥𝘳𝘢𝘻̌𝘢!“, 𝘳𝘦𝘬𝘭𝘢 𝘫𝘦 𝘮𝘢𝘮𝘢. „𝘕𝘪𝘬𝘢𝘥 𝘴𝘦 𝘯𝘦 𝘵𝘳𝘦𝘣𝘢𝘴̌ 𝘮𝘪𝘫𝘦𝘯𝘫𝘢𝘵𝘪! 𝘚𝘢𝘷𝘳𝘴̌𝘦𝘯𝘢 𝘴𝘪 𝘵𝘰𝘤̌𝘯𝘰 𝘵𝘢𝘬𝘷𝘢 𝘬𝘢𝘬𝘷𝘢 𝘫𝘦𝘴𝘪!“

Kako bi joj to pokazala, ubrala je šareno šumsko cvijeće i protrljala ga svojim šapama. I mama može biti i roza i ljubičasta i plava, ali koje god boje bila, svejedno je – mama! Nakon toga s Marmelada i mama obojale prahom druge usnule pande, a ubrzo su im se uz pjesmu, smijeh i razne boje pridružile i druge šumske životinje. Zahvaljujući maloj narančastoj pandi, svaki je šumski stvor bio sretan jer je jedinstven!

Da čujem, podsjeća li vas priča na jednu drugu životinju  i njegove avanture s bojanjem? 🐼🐘

Sve u svemu, autor nam je i ovom slikovnicom ostavio važnu poruku o tome koliko smo svi na ovom svijetu prekrasni u svojoj različitosti! Živjeli unikati!

 

Izvor: Mamine knjige