RECENZIJA Andrea Šikić, Mamine knjige

Igrom slučaja u naše je vlasništvo prvo došao drugi dio Šapica. Ja sam je malo prelistala, zaključila da su mi djeca možda mala za to i odložila je na policu. A onda je moj 15-mjesečni sin svako jutro u 6 sati pravo iz krevetića odlazio svaki dan na policu sa slikovnicama i nosio mi Šapice i tajnu zelene loptice. Kao da mi je pokušavao reći “daj mama, pročitaj.” Okretao je uporno stranice, smijao se, uživao. Eh, ne može mama čitati drugi nastavak prije prvog. Brže bolje naručila sam Šapice koje su mi zapravo dugo na popisu želja i kad smo se konačno ukompletirali, uzela mama jedno prijepodne da pročita Petrove favorite. Nakon pola sata sjedila sam suznih očiju i grlila sam obje knjižice baš kao moj mali sin koji je očito prepoznao da se radi o pravoj stvari.

Šapice

Prekrasna i profinjena Vi i jedan mali ulični Mrš dva su psa, junaka naše priče koji se jednog dana sretnu na ulici. I mada Vi nije voljela mješance, društvo našeg Mrša nije mogla odbiti. Naime, bila je gladna, bilo ju je strah i nije se snalazila izvan kućnog okruženja. Kroz njihov razgovor dok skitaju saznajemo da je Mrš dobio ime jer ga svi zovu “Mrš Ajča”, da nije malen, nego taman i da ga toliko toga čini sretnim na ovom svijetu.

–Što je to obilje?

– Obilje je kad imaš puno nečega.

-Ooo, pa imam onda i ja to… OBILJE.

Vi ga pogleda, onako svisoka, između onih dvaju kuštravih čuperaka što su joj padali preko očiju. Odmjeri ga od glave do pete pa mu odluči dati do znanja:

-Koliko ja vidim, ti nemaš ništa.

-Kako nemam, imam oči pa mogu vidjeti ljepotu oko sebe, imam uši pa mogu čuti kad ptice pjevaju! Imam veliku njušku pa mogu pronaći hranu po mraku, imam šape pa mogu slobodno trčati. A imam velik lijep rep da svi vide kad se smijem!

Saznajemo da je Vi pobjegla od svoje obitelji kad su dobili bebu jer se osjećala zapostavljenom. Mršu to nikako nije bilo jasno, taj osjećaj zapostavljenosti, jer Mrš je vjerovao da ljubav je jedina stvar na ovome svijetu koje bude više ako je dijeliš s drugima.

-Zašto želiš da svijet bude sretniji, zašto ne želiš nešto za sebe?

–Ma što će mi, meni je sve što imam baš taman. Treba biti sretan zbog stvari koje imaš, a ne patiti za onim što nemaš.

Mrš je odlučio pomoći svojoj novoj razmaženoj prijateljici da pronađe put kući uz pomoć mirisa njene ogrlice. Nitko nije bio sretniji od gazdarice koja je povikala Dooooona s vrata! Naša Vi zove se Dona i jako je voljen pas! A Mrš, koji je sada postao Švrćo, ostao je član nove obitelji. Njih dvije postali su pravi prijatelji!

Šapice i tajna zelene loptice

Mrš, koji se sad zove Švrćo, ali i dalje želi da ga zovemo Mrš, svako se jutro budi dva puta. Prvi put kad gazdarica Mirjana ide na posao da je otprati i lizne u znak zahvale što su ga ona i gazda Marin udomili i pružili mu ljubav. Drugi put kad čuje da Marin izlazi iz sobe sa malim Dadom u naručju. On je pas koji svaki dan daje zadatak kazati hvala i volim te onima koji se brinu o njemu. Primijetio je da ljudi to ponekad zaborave. Mrš jednostavno uživa u svakom danu kao da je jedini, trudeći se uvijek sve dobro nasmijati i zabaviti. Vjeruje da je najljepša stvar na svijetu to što uvijek s jako malo truda možeš postići da je ljudima oko tebe lijepo.

Vi, koja je sada Dona i želi da je tako zovemo, svakog se jutra protegne prvo naprijed pa natrag. Dona je ujutro malo grintava, pa je nekad iz šale zovu Primadona. Ali i ona se smekša kad vidi Dadu. Čisto je nevjerojatno da je nekad bila toliko ljubomorna na njega da je pobjegla od kuće.

Dona i Mrš svaki dan nakon šetnje idu u park preko puta kuće. Mrš je najsretniji u parku s ostalim psima. Dona je jako popularna u parku, postigla je da zaustavi ismijavanje Mrša od drugih pasa. Dona je bila njegova junakinja. Najdraža zabava u parku bila im je igra sa zelenom lopticom koju ispuste djeca. Jednog dana loptica je nestala u rupi i pripala strašnom Vuku, jednog plavog i jednog crnog oka. Vuka su se svi bojali jer je režao i lajao na njih.

Ipak, sa opasnim Vukom suočiti će se naš veseli Mrš i riješiti najstrašniji problem do sada-vratiti će zelenu lopticu, a usput će saznati istinu o Vuku. Kraj vam neću otkriti, jer i ovako sam vam otkrila previše, a želim vas uvjeriti da pročitate Šapice, a onda da ih čitate djeci, uvijek iznova.

-Nema potrebe da mi zahvaljujete. Jedino je važno da nikad ne zaboraviš: kad nosiš dobrotu u sebi, nećeš htjeti biti netko drugi, nego baš ti. Znat ćeš točno koji je smisao života jer ćeš iz te dobrote raditi naizgled male stvari koje će mijenjati svijet. I ničija te osuda neće pogoditi, jer ćeš znati tko si i voljet ćeš samoga sebe. Samo čuvaj tu dobrotu u srcu.

Ne poznam Slavka Sobina. Vidjela sam ga na televiziji. I to mi je bilo dovoljno da u startu pretpostavim kakav je to čovjek. A samo takav čovjek može napisati nešto ovako posebno i veliko, veće od života. Sad znam da je on duša od čovjeka, a da su ove knjižice komadići njegove duše koje sam sretna da imam u rukama. Treba puno srca i topline nositi u sebi da se nešto ovako napiše. A takve priče lako nađu put do čitatelja i ostaju u našim srcima.

Inače sam entuzijastična oko lijepih dječjih priča, i umijem pretjerati, znam. Ali sada bez pretjerivanja govorim da ono što je Mali princ za svijet, to su Šapice kod nas. Čitajte ih polako, od prvog do zadnjeg slova one skrivaju bezbroj poruka koje se podvlače i pamte. A onda ih čitajte djeci, uvijek iznova. Kad ih čitam sama upali mi se u glavi glas koji ritmično priča na dalmatinskom narječju, i ne mogu ga ugasiti. Cijele su Šapice toliko lagane za čitati, pravi ritmični gušt.

Šapice su divne poučne priče o važnosti prijateljstva i tolerancije, a najviše o prihvaćanju onoga što je drugačije od nas. U oba dijela učit ćemo s Mršem, Donom i Vukom da nam tužne riječi “na jedno uho uđu, a na drugo izađu.” Baš kao što kaže naš Mrš: “Na kraju krajeva, ne možeš se svima svidjeti. Nisi krafna.”

Ne smijem zaboraviti pohvaliti ilustracije koje su djelo Patricija Alejandra Aguera Marina, onako, one za uokviriti u sobu.

Slavko, ako nekad ovo pročitaš, znaj da jedva čekamo nastavak.

Petica sa točkicom, zvijezdom i sve to x2!

 

Izvor: Mamine knjige