RECENZIJA Andrea Šikić, Mamine knjige

I ptičice na grani znaju da sam najveći fan lika i djela Slavka Sobina – pisca (ne brini Slavko, volim te i kao glumca, plesača… ) i da svaki novi nastavak Šapica iščekujem s nestrpljenjem. Toplo se nadam da četvrti nastavak, Šapice u ulici strahova nisu posljednje i da je Slavko smislio još par ideja za nove avanture Mrša i Done.

Usudim se reći da su Šapice u ulici strahova vjerojatno najozbiljniji nastavak Šapica do sada, i da je Slavko uspio napisati priču koja je u isto vrijeme zanimljiva djeci, a podjednako važna i roditeljima. Šapice u ulici strahova bave se aktualnom temom potresa i straha koji su nedavni potresi kod nas izazvali među djecom, ljudima, i načinom na koji se moramo nositi sa do tada nepoznatim osjećajima.

Jednog dana našeg Mrša probudio je gromoglasan topot,zgrada se njihala, tresao se pod. U to čuje Donu kako zaziva upomoć iz kupaonice, i viče “nisam htjela, nisam htjela”. Naši zbunjeni pseći junaci izlaze na ulicu sa svojim vlasnicima Marinom i Mirjanom, i dok tlo opet trese svi su vani. Dona nekontrolirano plače, a prijatelji je tješe da je to bio samo – potres. Ipak, od toga dana za Donu više ništa neće biti isto, što Mršu i njezinoj obitelji neće biti jasno što se događa. Mrš je zatražio i pomoć svojih prijatelja, drugih pasa iz parka kojima je Dona pomagala kad god je trebalo, no drugi se nisu htjeli miješati.

Mrš je ostao šokiran, nije mogao zamisliti kakvih to problema Buba i Mara mogu imati. Pa oni su bili bezbrižni, veseli psi, nisu morali ići svakoga jutra na posao, nisu se morali brinuti hoće li uspjeti nahraniti dijete, hoće li pogriješiti u odgoju, hoće li im cijela obitelj biti zdrava i sigurna. Imao je osjećaj da ostatak pasa nije ni svjestan koliko se njihovi čovjeci brinu o njima i koliko malo odgovornosti oni imaju. Ali opet, ako je prihvatio da Dona ima probleme, morao je prihvatiti i da ostali psi imaju svoje probleme. Očito ih imaju svi. Očito je to dio života.

Kada Marin i Mirjana odluče Donu odvesti veterinaru, Mrš se zaleti za njima i na prepad saznaje od Done što je muči. Dona je uvjerena da je bila sebična, i da je ona kriva za potres jer je taj dan uzela vrijeme da ugodi sebi.

Ali, Dona, ti si najbolji, najvjerniji pas na svijetu. Nitko te ne voli kao ti. To ne znači da u svakom trenu svakog dana moraš misliti samo na druge. Moraš misliti i na sebe.

Više nego ijedne Šapice do sada, mislim da su ove najviše do sada govorile baš meni, i nama mamama općenito. Nemojte mi se smijati, ali toliko sam sebe prepoznala u Doni, u njezinim majčinskim osjećajima i brizi za druge i tom groznom osjećaju nemoći kada se počnu događati stvari na koje ne možeš utjecati.

Zato u životu uvijek treba imati nekoga tko ćw te podsjetiti koliko vrijediš i koliko si voljen, svog Mrša. Ja ih imam nekoliko.

Slavko, još jednom bravo! (i Patricio Alejandro Aguero Marino za ilustracije) 

 

Izvor: Mamine knjige

I ptičice na grani znaju da sam najveći fan lika i djela Slavka Sobina – pisca (ne brini Slavko, volim te i kao glumca, plesača… ) i da svaki novi nastavak Šapica iščekujem s nestrpljenjem. Toplo se nadam da četvrti nastavak, Šapice u ulici strahova nisu posljednje i da je Slavko smislio još par ideja za nove avanture Mrša i Done.

Usudim se reći da su Šapice u ulici strahova vjerojatno najozbiljniji nastavak Šapica do sada, i da je Slavko uspio napisati priču koja je u isto vrijeme zanimljiva djeci, a podjednako važna i roditeljima. Šapice u ulici strahova bave se aktualnom temom potresa i straha koji su nedavni potresi kod nas izazvali među djecom, ljudima, i načinom na koji se moramo nositi sa do tada nepoznatim osjećajima.

Jednog dana našeg Mrša probudio je gromoglasan topot,zgrada se njihala, tresao se pod. U to čuje Donu kako zaziva upomoć iz kupaonice, i viče “nisam htjela, nisam htjela”. Naši zbunjeni pseći junaci izlaze na ulicu sa svojim vlasnicima Marinom i Mirjanom, i dok tlo opet trese svi su vani. Dona nekontrolirano plače, a prijatelji je tješe da je to bio samo – potres. Ipak, od toga dana za Donu više ništa neće biti isto, što Mršu i njezinoj obitelji neće biti jasno što se događa. Mrš je zatražio i pomoć svojih prijatelja, drugih pasa iz parka kojima je Dona pomagala kad god je trebalo, no drugi se nisu htjeli miješati.

Mrš je ostao šokiran, nije mogao zamisliti kakvih to problema Buba i Mara mogu imati. Pa oni su bili bezbrižni, veseli psi, nisu morali ići svakoga jutra na posao, nisu se morali brinuti hoće li uspjeti nahraniti dijete, hoće li pogriješiti u odgoju, hoće li im cijela obitelj biti zdrava i sigurna. Imao je osjećaj da ostatak pasa nije ni svjestan koliko se njihovi čovjeci brinu o njima i koliko malo odgovornosti oni imaju. Ali opet, ako je prihvatio da Dona ima probleme, morao je prihvatiti i da ostali psi imaju svoje probleme. Očito ih imaju svi. Očito je to dio života.

Kada Marin i Mirjana odluče Donu odvesti veterinaru, Mrš se zaleti za njima i na prepad saznaje od Done što je muči. Dona je uvjerena da je bila sebična, i da je ona kriva za potres jer je taj dan uzela vrijeme da ugodi sebi.

Ali, Dona, ti si najbolji, najvjerniji pas na svijetu. Nitko te ne voli kao ti. To ne znači da u svakom trenu svakog dana moraš misliti samo na druge. Moraš misliti i na sebe.

Više nego ijedne Šapice do sada, mislim da su ove najviše do sada govorile baš meni, i nama mamama općenito. Nemojte mi se smijati, ali toliko sam sebe prepoznala u Doni, u njezinim majčinskim osjećajima i brizi za druge i tom groznom osjećaju nemoći kada se počnu događati stvari na koje ne možeš utjecati.

Zato u životu uvijek treba imati nekoga tko ćw te podsjetiti koliko vrijediš i koliko si voljen, svog Mrša. Ja ih imam nekoliko.

Slavko, još jednom bravo! (i Patricio Alejandro Aguero Marino za ilustracije) 

 

Izvor: Mamine knjige