RECENZIJA Andrea Šikić, Mamine knjige

Sam naslov slikovnice za koji je tekst napisala Hela Čičko, a ilustracijama popratila Martina Čičko Karapetrić, zvuči neobično i drugačije. Na prvu sigurno nećete znati koliko važnu i poučnu priču krije.

Priča je to o jednoj dražesnoj djevojčici za koju se često govorilo da joj je glava u oblacima. Ono po čemu je bila posebna, bila je njezina ljubav i briga za njene mace i kaktuse. Jednog dana djevojčica je otišla na tavan u potragu za haljinom za svoju maskiranu zabavu. Tamo je zatekla pravu pravcatu vilu. Vila joj je ponudila novu zabavu, pravu pravcatu čarobnu svjetleću ploču.

Ipak, iako se djevojčici ploča odmah jako svidjela, ona je došla s upozorenjem. Ploča je čarobna i lako se možeš zanijeti onim što vidiš. U baratanju s pločom, moraš stati na vrijeme uz pomoć čarobne riječi – stvarnost. Vila je nestala, a djevojčica je ostala zanesena sa svojom pločom. Igrala je igrice, posjećivala daleke krajeve, ali ostala je na tavanu. Vrijeme je prolazilo, mace nisu nahranjene, djevojčica je zaboravila učiti, piti, jesti, ali nikako nije mogla prestati gledati u čarobnu ploču!

Kad jednog dana ploča naraste toliko da djevojčica u nju može ući, otvaraju se vrata svijeta koji joj se baš i ne sviđa. Uz suze i želju da se vrati nazad, traži pomoć. Zaboravila je čarobnu riječ i osjeća se izgubljeno. Srećom, pomoć stiže, i djevojčicu čekaju samo 3 zadatka koja vode nazad u svijet koji je zaboravila.

Hoće li djevojčica svladati postavljene izazove i pronaći zaboravljenu čarobnu riječ saznat ćete na samom kraju priče koja dolazi uz jedno važno upozorenje za nas roditelje i djecu.

Kad je ova slikovnica stigla u naš dom, moja trogodišnja djevojčica odmah je poželjela da je čitamo oduševljena bajkovitim ilustracijama koje je ugledala. Rekla sam joj da nisam sigurna hoće li razumjeti priču, no probale smo. Moram priznati da me zapanjila s kojom pozornošću je slušala, upijala, i što je na kraju zaključila. Rekla mi je “Mama, na mobitelu smijem malo gledat crtiće, ali ne puno.”  Sutradan je donijela priču tati i prepričala mu je do zadnjeg detalja, toliko da smo pomislili da dijete zna čitati (a ne zna).

Već ste mogli zaključiti da sam ja ona majka koja ne brani djeci korištenje ekrana apsolutno. Dapače, takva potpuna zabrana za djecu osobi poput mene (kojoj uvijek gori tv, mobitel, radio…) bila bi jednostavno nemoguća. Smatram da zabrane nisu najbolje rješenje i da je, kao i sve u životu, potrebno znati dozirati. To je zapravo puno teže nego potpuno ih ugasiti. Treba puno truda uložiti u biranje sadržaja koji će dijete gledati, vremena i načina, a moji mališani tu već imaju nekakvu rutinu, dva crtića koja jako vole i koja i ja smatram poučnim i zanimljivim, u vrijeme “u piđamama” prije spavanja ili u lijene dane na kauču. Koliko bi licemjerno bilo od nas roditelja koji smo non-stop na ekranima djeci ih braniti i reći da je to nešto loše? Zašto onda mama i tata rade to nešto loše?

Ova slikovnica je pristupila ovoj osjetljivoj i svakodnevnoj temi na najbolji mogući način i u potpunosti podržavam stav autorice. Jako je puno sadržaja online i jako se lako izgubiti u njima, stoga je najbolje ograničiti vrijeme “uz ploču”. I mi se odrasli često izgubimo u ploči, umjesto da čitamo knjige, šetamo u prirodi, družimo se s prijateljima… A kako tek onda se to ne bi moglo dogoditi djeci kojima je samokontrola utoliko teža?

Izuzetno mi je drago da se o temi ekrana progovorilo i na ovaj način kako bi se i roditelji i djeca podsjetili da je to isto jedan “problem” svakodnevice o kojemu moramo pričati s djecom. Kod nas oko ekrana nikad nema nervoze i svađe, dostupni su, ali služe kratkotrajnom kraćenju vremena i zabavi,i dokle god nisu “ubili” igru, znam da sam postupila ispravno.

S ovom slikovnicom kao poklon i manjima i većima i najvećima nema pogreške. Veliko bravo Heli i Martini!!!

 

Izvor: Mamine knjige