RECENZIJA Anamarija Jelić, Just Read

Kyoto, Japan 1948.

Očajna majka ostavlja svoje dijete, djevojčicu na brigu djedu i baki. Djevojčica joj mora obećati kako će uvijek biti poslušna iako uopće ne razumije što se događa. Majka odlazi i ostatak života ta mala djevojčica pokušavat će shvatiti njezine razloge.

Ta ista mala djevojčica izvanbračno je dijete japanske aristokratkinje i afroameričkog vojnika. Njezin izgled je drukčiji. Ne uklapa se u dom bake i djeda. Baka ju odluči pod svaku mjeru sakriti od javnosti. Onoga dana kada je kročila nogom u njihov dom zadnji put je vidjela slobodu, nebo, prirodu. Baka, u nastojanju očuvanja tradicije i carskog rodoslovlja bez ijedne mrlje malu djevojčicu smjesti na tavan. Ona od toga dana šuti, trpi, poslušna je. Prihvaća sve, kazne koje joj baka bez ikakvih razloga daje, kupke koje ju peku i tjeraju suze na oči. Trpi, šuti, ali živi i raste. A kako raste tako raste i njezin um, puni se pitanjima. Sve do trenutka kada na imanje stiže njezin polubrat. Nasljednik njihova imena, carstva. Ali sada, iako se ne bori sama, mora se početi boriti s još odlučnijom bakom koja više ne bira mogućnosti niti načine kako ju maknuti poput mrlje koja joj smeta.

Ljudi moji kakva priča. Puna emocija, puna iskrene i teške tuge. Suze su išle same od sebe tijekom čitanja.

Krenula bih sa stilom pisanja autorice. To je nešto što mi je jako bitno kako bih uopće mogla pročitati knjigu do kraja. Meni je ovaj stil pisanja divan. Nekako poetski, ali u pravim mjerama sa svime. Nema tu nepotrebnog opisivanja. Nema razvlačenja. Samo iskreni osjećaji koji se mogu iščitati iz svake stranice. Divno stilski odrađeno.

Nadalje, likovi. Oni su mi malo u neku ruku neshvatljivi. Neke razumijem potpuno, neke neću nikada. Shvaćam ja povijest i kako je prije bilo, a na žalost u nekim državama i sada je. Shvaćam ja kako žena, žensko dijete nije bilo ništa za obitelj. Shvaćam sve, ali ne prihvaćam nikako. Moje srce roditelja ne može nikada prihvatiti. Tako da tijekom čitanja osim tuge tu se javlja i bijes, ljutnja kao da sam stvarno tamo uz te glavne likove. Želim im biti potpora, želim da budu sretni, ali knjiga nije zamišljena kao takva.

Idemo dalje, tema. Rekla bih da je tema, iako je potpuno nepravedna, ipak odlična. Dobili smo priču o kojoj možemo danima razmišljati. Dobili smo priču koja nas uči o puno toga. O slobodi, koju ne shvaćamo kao dar, o životu kojeg ne volimo i ne poštujemo dovoljno. Ova tema priče je puno toga osim samo nepravde. Uči nas o glazbi, o zacjeljivanju srca, duše. Uči nas o daru života. Uči nas o hrabrosti, ali I nesebičnosti. Uči nas o ljubavi koja je jača od svega, od vremena i ljubavi koja nije samo u seksualnom smislu, već o ljubavi koja je dio vas.

I onda imamo kraj. Jedini dio knjige koji mi nekako kvari cijelu priču. Razumijem potrebe autorice da tim krajem priče napravi još jedan preokret, još jedan šok za kraj. Ali toliko sam željela drukčiji kraj za glavnu junakinju priče, za malu djevojčicu koja je imala sve samo ne život.

Priča me stvarno emocionalno dirnula i trebalo mi je par dana kako bih te emocije mogla prenijeti u recenziju. Od mene imate sve najiskrenije preporuke za ovu dirljivu životnu priču.

 

Izvor: Just Read