RECENZIJA Anamarija Jelić, Just Read

Idemo redom, na prvi pogled mi ova knjiga uopće nije probudila zanimanje za čitanje. Da, naslovnica je posebna, prekrasna, šarena. Nekako me sami pogled na naslovnicu smiruje. Ne znam zašto, možda zbog svih tih divnih boja i sklada među njima. Ali i dalje me nije vukla. Upravo zbog toga što mi se jako rijetko događa da me neka knjiga ne privuče na čitanje nju sam uzela prvu u ruke. Ispred svih onih koje stvarno želim čitati uzela sam ovu knjigu i nisam požalila.

Ovo je zbirka autobiografskih priča rusko-hrvatske autorice. I zbog same te činjenice jako je nezahvalno i teško pisati svoje mišljenje o tuđem životu. To je ipak nečija prošlost, istina, tuđe uspomene. Teško je za takve priče reći koliko ti se sviđaju ili ne. Kada čitate fikciju to je ipak nešto sasvim drugo, ocjenjujete samu priču i autorovu maštu, a ovdje ocjenjujete život. Ipak, sama knjiga kao takva mi se sviđa. Autorica je svoju zamisao, uspomene i nadanja odlično predočila u riječi.

Sami stil pisanja autorice je drugačiji od onih na kakve smo se navikli. Svaki autor ima svoj stil, ali svi su oni nekako slični. Dok kod ove autorice to nije tako. Piše drugačije, slobodnije, ambicioznije, nekako filozofski upotpunjeno. Jednostavno mi se sviđa takav stil pisanja jer se tijekom čitanja možemo susresti s riječima koje inače ne koristimo u svakodnevnom govoru. Pravo osvježenje.

Isto poput drugačijeg stila pisanja, autorica i drugačije stvara sami koncept poglavlja. Piše o prošlosti i uspomenama, ali ne drži se nekog određenog reda. Poglavlja ne prate njezin život već njezino srce. Piše iz srca, vodi se sjećanjem na prošlost i jedno poglavlje potegne priču za iduće, ali u razlikama u godinama. Ide nazad u prošlost pa krene unaprijed pa opet povratak unazad. Vidi se da je pisano iz srca kako su uspomene navirale. To i je sama bit ove priče, sjetiti se prošlosti, osjetiti ponovno te uspomene u sebi.

Autorica nam predstavlja svoju prošlost, odrastanje, ljubavni život, posao, umjetnost, ali i samo uzdizanje prema nečemu što je oduvijek željela. Njezin put od Rusije do Hrvatske, njezin put od mlade žene do jedne od najpoznatijih ruskih filmskih zvijezda i onda naposljetku jedne od najznačajnijih hrvatskih književnica. Upoznaje nas sa svijetom umjetnosti, politike, svjetske kulture, ali pri tome ne štedi ni sebe ni druge. Iskreno i bez iskrivljavanja istine piše o velikim imenima, ne stvara zavjesu tamo gdje bi je netko drugi stvorio. Riječ je tu o kušnjama i udarcima u životu, ali i o dizanju nakon svakog pada. Ali ono što me najviše iznenadilo je činjenica koliko je autorica imala ispunjen život. Putovanja, kretanja u najvećim umjetničkim krugovima, poznanstva s velikim imenima umjetničke i političke scene. Muževi , ljubavnici. Imala je sve samo ne dosadan život.

Prošlost ne nestaje, samo se skriva. Ali tu je, uz svaku našu odluku i svaki novi dan našega života. Stoji uz nas i podsjeća nas na svakom novom koraku.

Imate sve moje najiskrenije preporuke za ovu priču koja će vas zadiviti.