RECENZIJA Anamarija Jelić, Just Read

1862. godina, ljeto, sreća, a onda tuga. Edward je umjetnik u usponu. Njegove slike su novost koju svi cijene. Sada ima novu muzu i razlog za sreću. Ima novu kuću i odluči u njoj provesti mjesec dana. Birchwood Manor na obali Temze drugim umjetnicima je nepoznanica, ali ubrzo će im postati nešto što nikada neće zaboraviti. Jedna mlada žena je ubijena, druga žena je nestala, a nestala je i jedna plava dragocjenost. Edwardov život je uništen, njegov umjetnički život je prekinut. Sve zbog jedne ljetne, olujne noći.

2017. godina, London. Mlada arhivistica Elodie pronađe kožnu torbu koja joj ne da mira dok ju ne otvori. Stalno osjeća kao da je njezina zadaća otvoriti je, otkriti dio skrivene povijesti. Ali nije niti zamišljala kako će zapravo morati otkriti dugo skrivane tajne. U torbi se nalaze stari crteži Birchwood Manora i fotografija žene u viktorijanskoj odjeći. Ali ta žena kao da ju doziva, želi da ona sazna istinu. Iako joj se život nalazi na prekretnici, želja za otkrivanjem prošlosti veća je od ovog sadašnjeg života i problema u kojima se nalazi. Učinit će sve kako bi saznala istinu. Osjeti poziv, osjeti nešto neobjašnjivo.

Priča je pisana u dijelovima i pripovijeda je više pripovjedača koje dijeli vrijeme. Prošlost, sadašnjost, ono što bi se trebalo tek dogoditi. Susrećemo glas žene zarobljene u vremenu i prostoru, žene koja nije živa, ali nije ni nestala. Birdie Bell je urareva kći. Ona će nam pričati jedan dio priče i zbog nje ćemo osjetiti trnce po cijelom tijelu. Autorica je stvorila priču o ubojstvu, tajnama, svijetu umjetnosti. Iako je naziv knjige urareva kći, priča se zapravo jako malo dotiče tog dijela života. Nećemo čitati o satovima niti o njihovom stvaranju. Čitamo o nesretnoj mladoj ženi koju život nije mazio. Čitamo o njezinoj tajni, ali i tuzi.

Jedna prijateljica ovu priču čitala je prije mene i rekla da je priča spora. Jako puno opisa, jako malo dijaloga. Zapravo sve ono što ja zapravo stvarno ne volim. Upravo zato sam ju ostavila na polici neko vrijeme, nisam htjela čitati odmah jer me bilo strah tog razvlačenja. Ali kao i u priči imam osjećaj da me ova knjiga s police dozivala na čitanje. Znam da zvuči glupo, nije me doslovno dozivala, ali vjerujem da vam se sigurno već dogodilo kako uzimate neku knjigu za čitanje, a zapravo želite čitati neku drugu. E tako je i meni, čitam jednu, ali stalno gledam u ovu. I na kraju sam pokleknula i uzela ovu knjigu u ruke. Krenula sam s čitanjem, sjedila i čitala i čitala i pratila radnju koja mi uopće nije bila spora. Jako malo dijaloga i jako puno opisa, ali sve je napisano tako nekako prekrasno da mi to uopće nije smetalo. Čak nisam ni željela dijaloge da mi ne kvare užitak prekrasnog povratka u prošlost. I tako sam čitala neko vrijeme i imala osjećaj da sam prešla skoro pola knjige, stavim bookmarker na mjesto gdje sam stala, zatvorim knjigu i šokiram se. Skoro da ništa nisam pročitala. To je ono što mi je prijateljica pričala. Priča se čita brzo, ali zapravo ne napreduje brzo zbog svih opisa koji se jednostavno moraju pročitati jer su bitni za samu radnju priče. Ima tu i dijaloga, ali priča je ipak spora. Iako ja nisam imala taj osjećaj tijekom čitanja, imala sam ga svaki put kad bih knjigu zatvorila i vidjela da nisam napravila neki veliki pomak prema kraju. Priča kao priča mi je odlična. Doza nerealnog u svijetu povijesti, potpuno drukčije od onoga što inače čitam i iskreno sam uživala. Stil pisanja je drukčiji, savršen. Likovi su odlični, kompleksni i puni tajnih slojeva koje tek moramo upoznati. Tajne, napetost, strah, uzbuđenje. Sve to mi je savršeno. Čitam i čitam i jedva čekam kraj i rješenje svega, želim saznati istinu, želim vidjeti sretan kraj jer to mi je potrebno. A onda dođe kraj i ostanem šokirana. Prvo šokirala me istina, ali onda me šokirao sami kraj koji mi je ostao nedorečen. Nekako kao da ga je autorica ubrzala. Željela sam još objašnjenja, još raspleta događaja. Iako je knjiga debeljuca za koju treba vremena ja bih ipak dodala bar još pedesetak, ako ne i stotinjak stranica. Kada je došla do kraja autorica kao da je ubacila u neku veću brzinu, a ja bih ipak usporila. Samo kraj je ono što me pati i živcira u cijeloj priči, sve ostalo jednostavno obožavam. Ova knjiga je dokaz da kada sam uvjerena kako mi se neće svidjeti ipak me priča između korica može iznenaditi.

Ova priča me dotaknula, ostavila je neki dublji dojam i sada želim pročitati još neku priču ove autorice. Njezina mašta u stvaranju ovakvih priča je nešto što ne želim propustiti.

Od mene imate preporuke.