RECENZIJA Ana Kalanj, Učiteljica čita
Nori je izvanbračna kći japanske aristokratkinje i afroameričkog vojnika, zbog čega nikada nije bila potpuno prihvaćena. Kada ju majka napusti, brigu o njoj vode baka i djed, no ne iz ljubavi, već kako bi osigurali da zauvijek ostane skrivena od vanjskog svijeta. Njima su tradicija i čistoća carskog rodoslovlja daleko važniji od vlastite unuke, zbog čega odrasta u izuzetno teškim uvjetima. Osim što živi u malenom tavanu i nema prilike vidjeti vanjski svijet, mora trpjeti i stroga bakina pravila, udarce, ali i duge kupke koje bi joj trebale izblijediti kožu. Sve se mijenja kada u kuću useli novi član obitelji, jedini koji će zavoljeti malenu Nori i pokušati joj pružiti barem tračak sreće i svjetlosti u potpuno tmurnom životu.
Za ženu je dobro da zna šutjeti.
Već dugo nisam pisala koliko volim ovu posebnu kategoriju romana, one koje je jako teško smjestiti unutar nekog okvira, definirati ga isključivo kroz jedan žanr. Pravi primjer toga je i ova priča, priča o jednoj djevojčici koja odrasta u jako teškim uvjetima i koja se bori s preprekama na kakve ne bi trebalo nailaziti dijete njezinih godina. Već negdje na početku jako me pogodila rečenica u kojoj Nori objašnjava da voli spavati jer joj san donosi slobodu. Tu sam morala zastati i napraviti pauzu od čitanja, promisliti i skupiti hrabrost za ići dalje. Kako je ona polako rasla, mijenjala se, otkrivala nove svjetove unatoč tome što su joj to htjeli zabraniti, shvatila sam da bi njezina životna priča bila daleko prihvatljivija da je tijekom cijele priče bila barem deset godina starija.
Ljubav može nestati, bez razloga ili objašnjenja, kao da se lupež uvukao usred noći i ukrao je.
Iz ove priče najviše me dotaknula ljubav između sestre i brata, njihova međusobna podrška, neodustajanje od onog drugog, pomaganje kada god je potrebno, što god je trebalo samo da bi jedno drugo motivirali i učinili sretnim. Izvlačili su najbolje jedno od drugog, budili osjećaje za koje nisu niti znali da ih imaju, ali opet se nekako uspješno nosili s njima. Bila sam jako uzbuđena zbog malene Noriko jer je napokon i ona imala nekog svog, nekog tko bi dao život za nju i tko bi naštetio sam sebi kada bi znao da će to njoj pomoći. A ona bi za njega učinila još i više. Svidjela mi se i prijateljska ljubav i način na koji autorica pokazuje da su često baš slučajni prijatelji naši najveći spasitelji. Uvjerili smo se da nikada ne znamo kada i gdje ćemo pronaći prijatelja koji bi nam mogao promijeniti život i postati praktički član obitelji. Nori kao da je nagrađena za svu patnju nekim divnim ljudima.
A od uzrujavanja zbog stvari koje ne može promijeniti, čovjek nema nikakve koristi.
Bila sam uvjerena da će ovo biti jedan od najboljih romana pročitanih kroz ovu godinu. Likovi su odlično prikazani, radnja je brza i dinamična, izmjenjuju se poglavlja pisana sa stajališta različitih likova, stilski je jako lijepo i ima baš posebnih opisa, citata, a tu je i Noriko koja je postala jedan od najdražih likova. I s tom mišlju sam išla prema kraju knjige, koji se ispostavio kao veliko razočarenje, barem za mene. Nikako nisam mogla prihvatiti takav završetak, kao da je sve što je Noriko prošla i doživjela, bilo uzalud. Kao da ništa nije naučila i da je u trenu zaboravila sve ono loše, kao i one koji su joj to napravili. Trudila sam se shvatiti i opravdati to, ali nisam uspjela. U konačnici je završetak ostavio gorak okus nakon čitanja jedne snažne i posebne priče. Ipak, to ne mijenja činjenicu da je ovo jedan divan roman čija junakinja će vam se uvući pod kožu.
Što se manje toga od nje očekivalo, to joj je više toga prolazilo neopaženo.
Izvor: Učiteljica čita