RECENZIJA Ana Kalanj, Učiteljica čita
U policijskoj smo stanici, obavlja se obavijesni razgovor sa socijalnom radnicom Piper Goldstein, a vezan uz slučaj #5243. Paralelno s razgovorom upoznajemo Christophera i Hannu, ortopedskog kirurga i medicinsku sestru, kojima samo jedno nedostaje da budu savršena obitelj. Pogađate i sami, dijete.
U bolnicu čiji su oboje zaposlenici, dovedena je šestogodišnja djevojčica Janie s brojnim ozljedama i prijelomima. Christopher je jedan od rijetkih koji se uspijeva s njome povezati te nagovori Hannu da ju posvoje. Zajednički život pokaže se mnogo izazovnijim no što su očekivali, a Janiena netrpeljivost prema Hanni gotova je opipljiva.
Savršeno dijete priča je koju sam gotovo cijelu pročitala s potpunim izrazom šoka na licu. Iz brojnih reakcija sam shvatila što otprilike mogu očekivati, no ipak sam bila veoma šokirana po završetku čitanja. Toliko toga je tu bilo jezivo, potpuno neočekivano, pomaknuto i bolesno, jednostavno ne pronalazim neke prihvatljivije riječi kojima bih to opisala. Svako poglavlje je donosilo nove šokove i milimetar više razrogačene oči na mojem već dovoljno šokiranom licu. Nemoguće je predvidjeti što bi se sve moglo dogoditi do kraja te što je sve još sposobno učini dijete od šest godina. Što god mislili, može više i gore od toga.
Christopher je lik koji me u nekoliko situacija toliko izbacio iz takta da sam poželjela da je njegovo ubojstvo razlog onog obavijesnog razgovora s početka. Nevjerojatno je koliko netko pored zdravih očiju može biti (ili se praviti) slijep, nažalost ne samo u knjigama. S druge pak strane, iznenadilo me koliko zapravo labilni svi možemo postati, samo ako se pojavi netko dovoljno jak na suprotnoj strani. Nije toliko teško naći se potpuno izbezumljen, potpuno nesvjestan toga što je stvarnost, a što plod naše mašte. Još veći problem nastane kada oko sebe nemamo razumijevanje i podršku od strane ljudi koji bi nam pomogli da se vratimo na pravi put.
Knjiga je jednostavno neopisivo dobra i do pred sam kraj sam bila uvjerena da će se naći u top tri pročitane knjige ove godine iako još nismo došli niti do njene polovice. A onda je došao kraj koji zapravo nije kraj. Kraja, usudila bih se reći, nema. Jednostavno ga nema, a ono što bi trebalo predstavljati kraj toliko je mlako i nedorečeno da me zaboljelo. Nevjerojatno je kako nekoliko loših stranica može narušiti odličan dojam stečen na temelju nešto više od tristo stranica. Djeluje mi kao da autorica nije bila u mogućnosti napisati sama kraj pa je ponudila prvoj osobi koja se našla pokraj nje da to učini. Ili je možda zabunom na tiskanje poslana pogrešna i nedovršena verzija, a pravi završetak je zapeo u nekoj ladici i nikada neće ugledati svjetlost dana.
Izvor: Učiteljica čita