RECENZIJA Ana Kalanj, Učiteljica čita
Odile Souchet dvadesetogodišnja je Parižanka zaljubljena u književnost i bibliotekarstvo. Njezina ljubav doživi svoj vrhunac kada se zaposli u Američkoj knjižnici u Parizu gdje ima priliku raditi i surađivati s brojnim istomišljenicima, učiti od njih te otkrivati nove dotad skrivene svjetove. Kako bi se privatno zadovoljstvo ujednačilo s ovim poslovnim, Odile upozna Paula, zgodnog i šarmantnog policajca koji kao da je stvoren za nju. Prepušta se ljubavi i sreći, što u konačnici ne potraje dugo jer i pariške ulice zahvati rat koji unese nemir u živote svih joj dragih ljudi.
Iz ratnog Pariza 1939. godine autorica nas vodi u Montanu i nešto bližu 1983. godinu. Glavna junakinja ove druge priče dvanaestogodišnja je Lily koja ne pripada gradiću u kojem se zatekla pa žudi za nečim dalekim i boljim. Utjehu joj pruža susjeda, gospođa Gustafson, koja pristaje odgovarati na njezina pitanja o Francuskoj za potrebe pisanja školskog referata. Ubrzo njih dvije postaju veoma bliske unatoč razlici u godinama jer ih vežu neke bitnije i ljepše stvari, poput ljubavi prema knjigama.
Američka knjižnica u Parizu osnovana je 1920. godine nakon što su se Sjedinjene Američke Države uključile u Prvi svjetski rat. Namjera je bila slati knjige američkim vojnicima koji su se borili u Europi, a koliko su njezini djelatnici bili uspješni u tome govori podatak da je do kraja rata poslano gotovo milijun i pol knjiga. Veliku ulogu imala je knjižnica i za vrijeme Drugog svjetskog rata, što je čitateljima prikazano u knjizi. Moto knjižnice, koji se spominje i u ovoj priči, glasi Atrum post bellum, ex libris lux ili u prijevodu Nakon tame rata, svjetlo knjiga.
Rijetko što se može usporediti s oduševljenjem nas gorljivih čitatelja kada po završetku čitanja knjige od koje smo imali jako velika očekivanja budemo potpuno zadovoljni, onako lagano kao u nekom transu i sa smiješkom na licu koji slučajnim promatračima izgleda veoma neobično. Upravo to se meni dogodilo s ovom knjigom, očekivanja su bila zaista velika, koliko god sam ih željela izbjeći. Da ne obožavam toliko knjige, knjižnice i knjižare vjerojatno ne bih ovo niti pisala, a i prema Parizu gajim neku posebnu ljubav, iako ga još nisam niti posjetila. Stoga je već sam naslov ukazivao na to da razočarenja ne bi smjelo biti, a čitanje sinopsisa je to i potvrdilo. Stavimo li na stranu veoma zanimljivu i drugačiju radnju, snažne i hrabre likove, emocije koje je nemoguće ne osjetiti, dvije vremenske linije koje jednako privlače i vuku dalje, stilski je ova knjiga jednostavno savršena. Navest ću jednu rečenicu nad kojom sam zastala pa ju ponovno iščitavala i naposljetku zapisala: Razgovor s njom bio je kao da gledam ružu u cvatu: otvarala se, a njezini obrazi užarili su se od strasti i bili rumeni kao latice. Sličnih rečenica je nebrojeno mnogo i čitanje ove knjige je predstavljalo čisti užitak, autorica zaslužuje sve naše divljenje i iskreno se nadam još nekim prijevodima njezinih knjiga.
Već s prvim stranicama osjetila sam određenu povezanost s ovom knjigom, onu neobjašnjivu koju shvaćaju samo oni koji su doživjeli nešto slično. Od opisa Pariza, Parižana, njihova načina života i odnosa prema življenju osjetila sam peckanje suza i zatekla se kako se zaneseno smiješim, kao da šetam pariškim ulicama i upijam tu zanesenost životom. Kako je radnja počela kulminirati, sve više sam tonula u dubinu same priče, divila se hrabrim zaposlenicima knjižnice, tješila mladu Lily u najgorim trenucima njezina života, navijala za Odile i Paula (sve do jednog trenutka), priželjkivala da se svi spominjani i dragi likovi iz rata vrate živi i zdravi te da Pariz ponovno prodiše punim plućima. Najjednostavnije bi bilo reći da sam se u potpunosti predala ovoj knjizi i pustila da me odvede u svoj svijet, iako je on često bio puno teži za podnijeti od ovog realnog, ali ipak, nekako mi i nije žao. Koliko god je teška, tužna i bezizlazna ova priča izgledala, uživala sam u njoj i naginjala ka onim ljepšim i boljim trenucima. Sigurna sam da će se brojni zaljubljenici u knjige i čitanje pronaći među stranicama Pariške knjižnice, i ja sam se pronašla, jer, imam osjećaj da smo svi ujedinjeni u nekim opisima i osjećajima koje autorica prikazuje kroz svoje likove. Baš kao što su i oni svi bili ujedinjeni ljubavlju prema knjigama koja ih je nerijetko spašavala i vraćala nadu u bolje sutra.
Izvor: Učiteljica čita