RECENZIJA Ana Jembrek, Knjige su moj svijet
Emma Woodhouse imućna je djevojka iz jedne od najbogatijih obitelji u idiličnom engleskom selu. Trenutačno se oporavlja od šoka gubitka najbolje prijateljice gospođice Taylor, njezina draga guvernanta se udala, a to je gubitak koji je možda najviše pogodio njezinog dobroćudnog, ali zavisnog oca.
Inteligentna Emma brzo se snalazi, pod svoju zaštitu uzima Harriet Smith, dragu i naivnu djevojku pomalo skandaloznog porijekla, što Emmi služi kao izazov ne bi li je ipak što bolje plasirala u društvu, a uz malo sreće, pronašla i dobroga muža. Čudan je to prijateljski spoj, ali Emma, kao nadmoćnija u tom odnosu, na njemu inzistira.
Naime, Emma smatra da je ona zaslužna za dobar maritalni spoj koji se dogodio gospođici Taylor, danas gospođi Weston. I dok se svi oduševljavaju Emminim talentima i upornošću, tu je i gospodin Knightley, dugogodišnji obiteljski prijatelj kojemu nikad nije problem izraziti svoje negodovanje ili neslaganje s Emminim stavovima i metodama.
“Emma” slovi kao najbolji roman autorice Jane Austen. I zaista je izuzetno ispripovijedan! Na pozadini mog izdanja simpatično piše da je riječ o “savršeno štivo s nesavršenom, ali najomiljenijom junakinjom“. Mislim da je to prekrasno rečeno i zaista dobro opisuje što očekivati od ovog romana. Emmu je, unatoč nekim čak i ozbiljnim karakternim manjkavostima, gotovo nemoguće ne voljeti.
Jane Austen je prava maherica kad su u pitanju nesavršeno savršeni likovi, Emma je tek jedna u nizu njezinih likova koje sam upoznala i koji su me fascinirali, ali mislim da nisam upoznala ni jednog njezinog ženskog lika koji baš toliko konkretno upravlja svojom okolinom, koliko ih baš sve (ako tih nekoliko obitelji iz jednoga sela možemo strpati pod “sve“) navodi na svoj mlin.
I tu “Emma” nadilazi bilo kakvi epitet striktno ljubavnog romana. Ovo je, naravno, još uvijek ljubavni roman, s krasnom ljubavnom pričom, no ona je ipak pomalo sporedna.
Emma je tako inteligentna žena, sposobna, svjesna da je u nekim aspektima nadmoćnija od onih u svojoj okolini, silno samouvjerena, a prema kraju je i mlada djevojka koja je sposobna proniknuti u samu sebe kako bi otkrila neke “kvalitete” koje možda i nisu toliko lijepe, sve to kako bi ih promijenila i postala bolja.
“Prvo je morala uznastojati da spozna, istinski spozna, vlastito srce. Na to je utrošila svaki slobodni trenutak koji bi joj preostajao kad nije bila zaokupljena brigom za oca i svaki trenutak rastresenosti.”
Tu joj, naravno, najviše pomaže “suigrač” gospodin Knightley koji ne preza pred blagim (i ne tako blagim), ali ljubavlju protkanim opomenama, no iznenadila me Emma: unatoč ponosu koji zasigurno osjeća, Emma se mijenja i raste do završnice koja je zaista zadovoljavajuće Austenovska.
I sve ja to jako simpatično objašnjavam, no kad malo bolje promislim, Emma bi isto tako mogla biti i najodbojniji karakter koji je ova autorica ikad napisala (ili barem među najodbojnijima).
Jest, inteligentna je, slatka i dobronamjerna, zna što želi, ali je i manipulativna, proračunata, sve mora držati pod kontrolom, svoju inteligenciju koristi kako bi ljude pomicala po šahovskoj ploči kao figure, ne uzima stavove i osjećaje onih oko sebe ozbiljno ako se ne uklapaju u njena mišljenja, a kad naiđe na Jane Fairfax, na jednu osobu koja bi joj mogla biti ravna po inteligenciji i talentima (iako karakterno na sasvim suprotnoj strani), tu osobu odmah obilježi kao suparnicu.
No, Emma je na kraju ipak mlada djevojka iz idiličnog Austenovskog romana. Srećom. Možda nažalost. Bilo bi je zgodno vidjeti na suprotnoj strani junaka u nekom romanu. Kao vječito najpametnija osoba u sobi ta bi svakom junaku predstavljala veliki izazov.
“Meni riječ žrtva nikako ne leži – reče ona. – Ni u jednom od mojih dosjetljivih odgovora i profinjenih suprotstavljanja nema nikakva nagovještaja o žrtvovanju.”
Ipak, kao junakinja iz knjige Jane Austen dano joj je da raste, a njenoj okolini dani su krotkost, plastičnost i zdrava doza ludosti taman toliko da roman ostane humorističan, ljubavni i beskrajno sladak.
Ovo mi je bilo drugo čitanje romana “Emma” i zaista kao da sam ga čitala po prvi put. Svježine i poletnosti nije nedostajalo, opet sam se zaljubila u gospodina Knightleya. Iskreno i sasvim osobno, nema ga dovoljno u ovoj knjizi. ? “Ponos i predrasude” još uvijek drže prvo mjesto u mom srcu, ponajviše zbog protočnosti teksta i kemije između likova, ali “Emma” je “Emma” i “Emmu” je tako lako voljeti.
Izvor: Knjige su moj svijet