INTERVJU Željka Jeličanin i Barbara Tolić, Hrvatski za svaku upotrebu

Otkad smo saznali da će hrvatski čitatelji u Harryju Potteru moći uživati u novom izdanju zahvaljujući Mozaiku knjiga, mnogi su od nas razmišljali o tome tko će knjige za MK prevoditi i kako će taj prijevod izgledati. Kad je počela pretprodaja prvog dijela, saznali smo da je važni zadatak upoznavanja novih generacija s Hogwartsom i vraćanja starijih u svijet čarobnjaštva prepušten Dubravki Petrović, koja je prevela posljednje četiri knjige u Algoritmovu izdanju.

Mnogi su odahnuli kad su to čuli, a mi smo se bacile na posao i odlučile porazgovarati s gospođom Petrović kako bismo saznale što nam sve novo izdanje nosi te kako je izgledao njezin ponovni, ali i prvi susret s ekipom iz škole vještičarenja i čarobnjaštva.

Prva knjiga iz serijala koju je Petrović prevodila bila je Harry Potter i plameni pehar, no i prije toga surađivala je s Crnkovićem, pomažući mu da smisli poneku novotvorenicu za sve pojmove koje je kreirala mašta J. K. Rowling, ali i radeći redakturu njegova prijevoda. Prevođenje Harryja Pottera, kaže nam, obilježilo joj je početak karijere:

Do prvog susreta je zapravo došlo prije nego što sam preuzela prevođenje serijala – moglo bi se reći da je moja karijera književne prevoditeljice započela s Harryjem, jer sam svoj prvi prevodilački angažman za Algoritam dobila nakon probnog prijevoda nekoliko poglavlja Harryja Pottera i odaje tajni. Istom tom probnom prijevodu i preporuci Zlatka Crnkovića koji ga je pročitao i upamtio mogu zahvaliti što mi je Neven Antičević nešto kasnije povjerio daljnje prevođenje serijala. Sjećam se i treme i velikog uzbuđenja, ali danas iz tog vremena najživlje pamtim manijakalni tempo kojim smo pripremali knjige za tisak.

S obzirom na to da su knjige bile planetarno popularne kad je preuzela prevoditeljski čarobni štapić od Zlatka Crnkovića, bilo je važno tu tranziciju napraviti što neprimjetnije, objašnjava nam Petrović. Premda je on osmislio mnoge riječi koje su danas prepoznatljiv dio poterovskog svijeta, koje je ona željela zadržati i tako ispoštovati njegovu terminologiju, mnogo je toga još trebalo osmisliti. Petrović nam otkriva da u njezinu radu proces osmišljavanja novih riječi jako varira – ponekad je vrlo jednostavan, a ponekad se ipak namuči.

Sam proces smišljanja novih riječi za mene je šareno iskustvo. Ponekad ideje dođu brzo, ponekad se rađaju jako sporo, kroz puno listanja rječnika, guglanja, isprobavanja različitih verzija na prijateljima i kolegama. Ponekad prijatelji i kolege imaju bolje ideje od mene! Volim razne varijante staviti na papir i prevrtati ih, imam punu ladicu raznoraznih ceduljica i papira na kojima sam posljednjih dvadesetak godina vrtjela različita rješenja za svoje prijevode. Od Crnkovićevih rješenja najviše volim zlatnu zvrčku, Zakutnu ulicu i bezjake. Od mojih su mi dragi sito sjećanja, Hermionina udruga za prava vilenjaka Z.B.LJ.U.V. i darovi Smrti (to sam morala smisliti u roku od nekoliko sati da Algoritam može najaviti naslov, pa sam praktički morala letjeti kroz knjigu da što prije uhvatim kontekst).

Harry Potter neće postati Hrvoje Lončar, ali…

Prihvativši ponudu Mozaika knjiga, Petrović je dobila priliku kompletirati svoje prijevode, a nas je zanimalo hoće li nešto značajno mijenjati u ranijim prijevodima za Algoritam, s obzirom na to da će i njih revidirati. Kako nam je otkrila, namjera joj je prijevode prva tri dijela prilagoditi svojim prijevodima preostalih nastavaka, a to znači da svi mogu odahnuti jer Harry Potter neće postati Hrvoje Lončar, odnosno većinu imena prevoditeljica neće kroatizirati.

Ja vam ne vjerujem u koncept prijevoda jednog da zavlada svima, nego mislim da je sasvim legitimno i prirodno da različiti prevoditelji imaju različite pristupe istom tekstu, ali što se tiče ovog konkretnog serijala, Harry nikad nije bio u opasnosti da u mom prijevodu postane Hrvoje Lončar. Nisam tu imala nikakvih dilema, možda zato što je ovo za mene prirodan nastavak mog dosadašnjeg rada na Harryju. Svaka mi ozbiljno kroatizirana verzija imena Harryja, Rona i Hermione zvuči kao da su upravo izašli iz Tko pjeva, zlo ne misli. Radije nemojmo.

Otkriva nam da ipak vidi argumente i za djelomičnu kroatizaciju ponekog imena iz serijala te da je i sama razmišljala o nekima od tih mogućnosti.

Rowling voli likovima davati deskriptivna imena i lagala bih kad bih rekla da se katkad nisam pitala treba li profesorica Sprout možda ipak postati profesorica Klica, da navedem samo jedan primjer. Nevolja je u tome što onda morate odlučiti gdje ćete povući granicu. Treba li i Dumbledorea pretvoriti u Bumbaricusa ili nešto slično? Zašto onda profesorica McGonagall zadržava svoje prepoznatljivo škotsko prezime? I tako dalje, i tako dalje. Ali sve je to akademska rasprava kad se uzme u obzir globalna sveprisutnost Harryja Pottera kroz knjige, filmove, igračke, videoigre i još tko zna koliko elemenata franšize, kao i to da djeca danas znaju imena svih glavnih likova u serijalu prije nego što uopće pročitaju knjige ili pogledaju filmove.

Premda prevoditeljica ne namjerava previše zadirati u dobro nam poznata imena, nekih jezičnih i stilskih promjena i drugačijih prijevoda u odnosu na dosadašnje ipak će biti, kaže nam. Tako više nećemo čitati o Nevilleovu nezaboravku, no i dalje će nas uveseljavati stihovi razredbenog klobuka.

Stil i jezični registar su drugačiji, bliži tonu zadnja četiri nastavka u serijalu – Zlatko Crnković je bio majstor arhaičnog tona, ali ja smatram da knjiga mora imati suvremeniji jezik, jer je i jezik izvornika suvremen. Iako sam zadržala dobar dio Crnkovićevih novotvorenica, ponešto sam ipak prevela iznova, na primjer svespomenak umjesto nezaboravka (jer to u hrvatskom nije neologizam, nego uvriježeno ime cvijeta), dok sam neke riječi malo modificirala, pa je sad jasnije da sveokusnjak nije grah, nego gumeni bombončić u obliku graha.

Mislim da nije spojler ako kažem da Jazbina ostaje Jazbina i da je razredbeni klobuk i dalje razredbeni klobuk. Ima nekih malih promjena u nazivima školskih predmeta i ne pišemo ih više velikim slovima. Kod nekih osobnih imena vratila sam njihove engleske varijante, radi veće dosljednosti. Jedina iznimka (zasad) je Hermiona. Znam pouzdano da je ovo knjiga koju mnoga djeca prvi put slušaju dok im je netko čita, a Hermiona jednostavno lakše klizi s jezika od engleske inačice imena. Sve čudesne zvijeri zadržavaju svoje nazive, ali i prevoditeljica zadržava pravo da se predomisli!

Nijedan prijevod pred čitatelja ne dolazi bez suradnje cijelog jednog malog tima

Krajem rujna saznali smo da nam se Harry Potter vraća i, premda su mnogi od nas mislili da će Mozaikovoj ekipi trebati puno dulje vremena dok knjige opet dostave u naše ruke, jer znamo koliko je izdavanje zahtjevan posao, obradovali su nas viješću da Harry Potter i kamen mudraca stiže već na Interliber. Petrović nam je otkrila da je prevoditi prvu knjigu počela prije otprilike tri mjeseca.

Knjigu sam u dogovoru s Mozaikom knjiga počela prevoditi prije nego što smo znali ishod pregovora, što znači da sam zapravo imala normalno, razumno i humano vrijeme za rad – otprilike tri mjeseca. U samom radu sam uživala i zbilja mi je bilo kao da opet plivam sa starim prijateljima. Uživjela sam se odmah, kao da mi je od posljednjeg zaranjanja u Harryjev svijet proteklo nekoliko mjeseci, a ne sedam godina.

Najvažnije joj je da, dok prevodi, ima vremena nekoliko puta proći kroz tekst ispočetka.

Rijetko prevodim osam sati u komadu, uglavnom mi je vrijeme rada rascjepkano kroz cijeli dan, ali uvijek mi je u procesu prevođenja najvažnije da dovoljno puta ispočetka prođem kroz tekst, jer u svakom od tih prolaza puno toga isprobam, preradim i popravim. Prva ruka prijevoda je za mene samo gruba gruda plastelina iz kojeg onda kroz nova, opetovana čitanja stvarno oblikujem prijevod. Drugim riječima, prvu ruku prijevoda ne bih pokazala ni rođenoj majci, ali važna mi je jer predstavlja svojevrsni zemljovid kroz koji putujem do finalnog prijevoda. A čitanje prijevoda nastavljam i nakon što ga predam, dok prolazi kroz lekturu, redakturu i korekturu. Neophodno je da ga vide i druge oči, jer one uočavaju ono na što sam se ja u tekstu već navikla. Nijedna knjiga, nijedan prijevod pred čitatelja ne izlazi bez suradnje cijelog jednog malog tima.

Budući da mi u takvim malim timovima obično pokrivamo lektorsku i/li uredničku stranu, razgovor nismo mogle završiti bez pitanja o suradnji s lektorima. Dosad smo u razgovorima s prevoditeljima znale čuti da ponekad dolazi do nesuglasica ili pogrešaka ako ne čitaju svoj prijevod nakon lekture ili ne komuniciraju s lektorom tijekom cijelog procesa, a Petrović tvrdi da si prevoditelji nikad to ne bi ni smjeli dopustiti – da im prijevod ide u tisak bez njihova završnog pregleda. Ipak, sa svojim je lektorima na Harryju Potteru sjajno surađivala, kaže nam.

Rekla bih da je dobar lektor (kao i dobar urednik) zlata vrijedan, ali i da lektore često uče da budu higijeničari teksta umjesto da razvijaju njihov sluh za tekst. Ta sklonost standardizaciji jezika zbilja često dovodi do nesuglasica, da ne spominjemo to da se standardi svakih nekoliko godina mijenjaju. Možda bih umjesto nabrajanja nesporazuma radije opisala što je za mene dobar lektor. Dobar lektor u književnom tekstu popravlja gramatičke i pravopisne greške, ali ne zadire u stil, ima više pitanja nego intervencija i zna dati konstruktivan prijedlog.

Što je dobar književni lektor, naučila sam baš na prijevodima Harryja Pottera koje sam radila između 2000. i 2007. godine, a koje je lektorirala Marija Špiranović, lektorica s desetljećima iskustva i dubokim razumijevanjem toga da se književni tekst ne lektorira kao da je u pitanju tehnički priručnik ili priopćenje za javnost. Znale smo provesti sate pretresajući različite opcije (bilo je to vrijeme kad su se ispravke još uvijek prvo radile olovkom, na papiru).

Općenito sam, što se tiče Harryja, i u prošlosti i danas imala sreće raditi s lektorima s kojima se mogu oko svega dogovoriti (u starim danima tu je još bila Rosanda Tometić, a danas Jakov Lovrić).

Udijelila je i nekoliko savjeta koji bi trebali omogućiti da suradnja lektora i prevoditelja prođe puno bezbolnije nego što je to ponekad slučaj.

Lektorima bih uvijek preporučila da o lektorskim intervencijama koje bi mogle promijeniti značenje teksta i namjeru prevoditelja razgovaraju s prevoditeljem. Voljela bih da se i oni više bore protiv vrlo štetne ideje da u jeziku mogu postojati nepodobne riječi. A mladim prevoditeljima koji tek počinju preporučujem da obavezno uvijek provjere lekturu svog prijevoda i da ne pristaju na uvjete rada u kojima nemaju pravo uvida u lekturu ili pravo prigovora na lektorske i uredničke zahvate. Dobra suradnja između prevoditelja i svih kasnijih čitača prijevoda jako je bitna i zdrava za tekst. Ipak smo mi partneri u zločinu, s naglaskom na partnerstvo.

Osim potencijalnih nesuglasica koje mogu nastati među članovima tima pri radu na ovako velikom i zahtjevnom prijevodu, sigurne smo da prevođenje prate i mnoge anegdote pa smo zamolile prevoditeljicu da nam za kraj ispriča poneku od njih, a ona nas nije razočarala.

Ne znam može li se to smatrati anegdotom, ali u Plamenom peharu sam sve rime i zagonetke najlakše prevodila poslije ponoći, pa sam isti ritual zadržala i za sve ostale knjige u serijalu. Danas je to dosta nezgodna navika, jer sam u međuvremenu prestala biti noćna ptica. Prevođenje Dursleyjevih uvijek je borba, ali zato mi Dumbledoreov glas dolazi s lakoćom, iako nisam ni približno tako mudra, a bome ni prefrigana kao on. Najviše volim Hagrida, Hermionu i Remusa Lupina, već dvadeset tri godine dosljedno škrgućem zubima na svako pojavljivanje Draca Malfoya, a ostalo ću prešutjeti jer moram izbjegavati spojlere.

Ako ste dosad možda i odgađali kupnju knjige, nesigurni u to što će nam novi-stari prijevod donijeti, vjerujemo da je nakon ovog razgovora svaka sumnja otklonjena. Harry Potter i kamen mudraca još je uvijek u pretprodaji i naručiti se može na poveznici, a svi ćemo među korice prvi put moći zaviriti tijekom skorašnjeg Interlibera.

 

Izvor: Hrvatski za svaku upotrebu