INTERVJU Tomislav Kukec, Jutarnji list
Teška ozljeda križnih ligamenata srušila je nogometne snove Damira Šanteka, ali mu i u potpunosti promijenila život, a petnaest godina nakon što se počeo baviti planinarenjem, prošle je godine izdana knjiga njegovih nevjerojatnih putopisa diljem planeta.
Praćena bogatim fotografijama, knjiga “Gdje misli nestaju” bila je jedan od najprodavanijih novih naslova prošlogodišnjeg Interlibera, a autor je preko noći postao medijska zvijezda. Publika je, naime, prepoznala da je u svojoj knjizi uspio spojiti tri očaravajuća elementa koji čitatelja drže gotovo bez daha od prve do posljednje stranice – odvažna putovanja, impresivne ilustracije i natruha duhovnosti, borbe s vlastitim unutarnjim demonima, problemima i mislima koje, kao i u naslovu knjige, nestaju kada se zakorači u neizvjesnost i krene ka nekom vrhu.
Zbirka se sastoji od 34 uzbudljiva putopisa, od Kapverdskih otoka, preko trekinga ispod površine jezera u Austriji, otkrivanjem gotovo nepoznatog najvišeg vrha Malte, crnogorskih Prokletija, pa sve do Alpi, opasnog i nepredvidivog Nepala i Šri Lanke, Indije, Dominikanske Republike, Norveške, Indonezije, Češke, Poljske, Italije, Omana, Sejšela, Irske i Kolumbije, ali i Hrvatske – od Dugog otoka do plitvičkog Medveđaka…
– Uvijek sam bio sklon sportu, ali ozljeda me spriječila u daljnjem bavljenju nogometom. Radio sam u velikoj trgovini igračkama i sportskom opremom. Znao sam da ne želim samo sjediti. Liječnici su mi preporučili hodanje i vožnju biciklom, poslušao sam ih. Prvi vrhovi koje sam osvojio bili su Žumberak, Samoborsko gorje, krenuo sam na Gornji Velebit, istražio Gorski kotar, krenuo k Alpama i, malo pomalo, to me planinarenje obuzelo. Koristim svaki slobodan trenutak, slobodne dane, godišnje odmore, za penjanje. Ne idem na skijanje ili jedrenje, črčkao sam, pravio bilješke… nekad i supruga ide sa mnom, ali ako smo negdje kao obitelj, oni se kupaju, a ja ili planinarim ili, pak, ronim – otkriva nam ovaj neumorni zagrebački putopisac, po struci srednjoškolski profesor tehničkog crtanja u srednjoj školi u Oroslavju. Kaže kako je ideja o knjizi nastala sasvim spontano.
– Kako sam planinario, znale su mi se rojiti priče u glavi. Počeo sam nositi bilježnicu i u nju sam zapisivao, radio male bilješke na pauzama tijekom uspona. Bilješke su se polako počele pretvarati u priče, a poticaj su mi dali časopisi Hrvatski planinar i Slovenski planinski vesnik koji su ih počeli objavljivati. Cijeli život sam zaljubljenik u fotografiju, tako da na putovanja uvijek nosio barem tri kilograma fotografske opreme, pa su te priče i ilustrirane mojim fotografijama. To je drugim planinarima često smiješno, jer znamo da je i osnovna planinarska oprema teška i bez tolike opreme za fotografiranje – kaže Šantek.
Vraćamo se na određenu dozu mistike i duhovnosti koju vješto provlači kroz svoje putopise, a kaže kako je to nešto što ga je oduvijek zanimalo.
– Gdje misli nestaju? Na putu, naravno. Svako putovanje je mala borba sa sobom, svojim mogućnostima i očekivanjima. Progovorio sam o tome u pričama, ali sam htio dodati i malo mitologije, da kroz priče ljudi mogu uistinu upoznati te krajeve, njihove običaje, specifičnosti. Pokušao sam dati drugi pogled, drugu razinu. Vjerujem da svaka planina ima svoju osobnost, baš kao i ljudi, životinje ili biljke. Na jednom se mjestu kovitla energija stanovnika, vjetrovi koji pušu planinom, sve to dio je cjeline – kaže.
Priznaje da mu je na niz putovanja došlo da jednostavno odustane.
– Zdravo je imati granicu, poštovati planinu, a najgore je precijeniti svoje mogućnosti – kaže otkrivajući kako mu se tako na putovanjima dogodilo niz peripetija, uključujući visinsku bolest, ali i pad u ledenjačku pukotinu. No, svaki bi se put dignuo i nastavio. Radi to, kaže, iz istinske ljubavi prema planinama.
Tako u predgovoru knjige stoji anegdota s Himalaja, gdje je uobičajeno da se, dođe li do velikih nesreća, najprije spašavaju bogati turisti, a šerpe nerijetko stradavaju jer za njih nema mjesta u spasilačkom helikopteru. Ta, turistička komponenta mainstream planinarenja silno ga frustrira i brine.
– Nekada mi je teško vjerovati što vidim. Sve poznate planine na svijetu postale su magnet za ljude koji uopće ne vole planinarenje, ne žive tim stilom života, ali imaju neku nevjerojatnu potrebu reći da su bili tamo. Imaju novca, plate vodiče koji ih nekad doslovno vuku, na rubu su života, a sve što žele je “osvojiti” vrh i na njemu se fotografirati za objavu na društvenim mrežama. Zapravo bez ikakvog smislenog razloga dovode vlastiti život u opasnost, puno ljudi tako strada, ali ugrožavaju i druge – objašnjava iskusni planinar.
Kada nije gore, onda je – dolje, u plavetnim dubinama mora i oceana. I ronjenjem je obišao svijet, od, dakako, Jadrana do Meksika, Tajlanda, Sejšela… Pitamo ga što je teže, zahtjevnije, možda i opasnije?
– Sve se uvijek svodi na to da paziš na sebe. Moraš. Mislim da je planinarenje ipak opasnije, ali i puno ronilaca strada. Misle da mogu izdržati još malo, a nekad nekoliko sekundi može biti kobno. Treba znati kada stati, kada se vratiti, odustati ako treba. To spašava glavu – ističe.
Njegov neumoran duh već ga vodi u novu avanturu. U travnju će se tako zaputiti u Maroko gdje želi savladati 4000 metara planine Atlas. Radi kratkih proljetnih praznika imat će samo osam dana za taj pothvat, pa je već započeo s opsežnim pripremama. Njegovi učenici uvijek sa zanimanjem slušaju njegove dogodovštine s kraja svijeta.
– Zabavlja ih to, stalno me ispituju o avanturama. Drugačiji sam im od ostalih profesora, rijetko se susreću s takvim pričama pa ih zanima, a ja uvijek rado pričam – kaže neumorni pustolov Damir Šantek.
Izvor: Jutarnji list