INTERVJU Tess Gerritsen – kraljica forenzičarskih trilera

Tess Gerritsen nekada je bila liječnica. Diplomirala je na Stanfordu, zatim je medicinu završila na sveučilištu u Kaliforniji i bila je spremna graditi karijeru liječnice sve dok se pisanje nije umiješalo. Prvi roman „Call After Midnight“ objavila je 1987. godine, a zatim su uslijedili brojni bestseleri objavljeni u preko 40 zemalja i prodani u više od 30 milijuna primjeraka. Gerritsen je osvojila brojne nagrade, a njezin serijal romana o detektivki Jane Rizzoli i forenzičkoj patologinji Mauri Isles doživio je veliki uspjeh pa je i završio i na malim ekranima. Serija je snimljena u sedam sezona.

Razgovarali smo sa autoricom o procesu stvaranja romana i načinu na koji piše.

 

Možete li nas provesti kroz svoj proces pisanja?

Voljela bih vam objasniti kako to radim, ali iskreno, pisanje je misteriozan proces. Mnogo toga što radim temelji se samo na intuiciji – koji dio priče trebam razraditi kako bi efekt bio što snažniji, gdje postaviti trag, a gdje je mjesto velikim „otkrićima“. Mladi autori često nemaju osjećaj za dramatičnost: stvaraju stranice prepunih akcija – jurnjava automobilima, obračuni pištoljima – a sama akcija je zapravo dosadna kada se čita. Napetost je ono što drži čitatelja vezanog za roman. Zato najviše vremena posvećujem osmišljavanju kako stvoriti tu napetost, čak i kada je riječ o malim životnim detaljima.

Počinjem pitanjem: „Šta ako“, i onda tražim priču koja u sebi već sadrži napetost. Na primjer, leš se budi u mrtvačnici – tko je ona i kako je tu dospjela? Ili egipatskoj mumiji na skeneru otkrivaju metak u nozi – kako je to moguće? Tu počinjem pisati. Ne radim skice likova unaprijed. Sve što znam o njima je koliko imaju godina, kojeg su spola i čime se bave. Osobnost im se razvija kroz situacije u koje ih stavljam i volim ih promatrati kako se razvijaju dok pišem.

Ne stvaram smjer romana unaprijed i obično imam samo opću ideju u kojem pravcu će se priča razvijati, svega nekoliko poglavlja u odnosu na to dokle sam stigla sa pisanjem. Sve ostalo je otvoreno i mogu skrenuti u svakom trenutku i naći se na neočekivanom mjestu.

Pokušavam napisati oko 1000 riječi dnevno što znači da mi za prvu verziju rukopisa treba oko 6 mjeseci. Pišem rukom ili na pisaćoj mašini jer kada vidim riječi na ekranu, u meni proradi urednički mozak, a to mi u prvoj verziji rukopisa ne treba. Zatim mijenjam svoju priču sve dok ne dođem do pete verzije prije nego budem potpuno zadovoljna.

 

Veoma ste plodonosan pisac – mislite li da je medicina utjecala na taj dio vaše osobnosti?

Mislim da je prije riječ o činjenici da uvijek moram završiti ono što započnem i ne mogu odustati od priče prije nego što otkrijem kako će se završiti. Što se tiče „plodonosnosti“ – mislim da tu spadam u prosječne pisce. Čak i s najbržim ritmom, uspijevam napisati jednu knjigu godišnje. Voljela bih da mogu brže pisati, ali s obzirom na to da ne stvaram priču unaprijed, moj proces pisanja je prepun grešaka i ispitivanja.

 

Da ostanemo na temi medicine – crpite li inspiraciju za pisanje iz svojih doktorskih iskustava? Mislite li da bi bili uspješni bez tog iskustva?

Svako pojedinačno iskustvo koje doživimo kao ljudska bića hrani naše pripovjedanije. Bez obzira na vaše zanimanje – domaćica, odvjetnica, učiteljica – koristit ćete ono što znate u svojim pričama. Medicina je posebno bogat rudnik jer se kroz nju susrećete s najrazličitijim ljudima. U bolnicama se odvijaju prave drame – život počinje ili se završava – tako da je rad s pacijentima otkrivanje najbolje i najgore strane čovječanstva. Mogla bi biti pisac bez medicinskog zaleđa, ali mislim da su mi iskustva u medicini pružila nepresušan materijal za moje zaplete.

 

Što nam je toliko privlačno kod ubojstava i zločina? Trileri zauzimaju dosta mjesta u svakoj knjižari – da li je to zdravo za ljude?

Dobro ispričani triler kod čitatelja izaziva ubrzan puls i skok adrenalina, a ljudi izgleda uživaju u sigurnom uzbuđenju. Iz istog razloga volimo se voziti u lunaparku ili gledati strašne filmove – uzbuđenje koje nastaje zbog male doze straha. Ne znam da li je to zdravo, ali izgleda da nam je upisano u DNK. I možda je dobro jer na taj način otpuštamo nakupljenu napetost koja bi se mogla manifestirati na manje zdrave načine.

 

Napisali ste zaista veliki broj bestselera. Koje svoje romane najviše volite?

Omiljeni su mi zapravo oni koji su se najlošije prodavali. Najviše volim, vjerojatno jer su bili najizazovniji za pisanje, i najponosnija sam na „Gravity“ i „The Bone Garden“.

 

Izvor: profilecritics.com

Foto: Jessica Hill