INTERVJU Tea Radović, Večernji list

Brži tempo pisanja američke autorice Julije Quinn trenutno zamjenjuje borba protiv zabrane knjiga i cenzure u SAD-u, no njezinih će romana biti još

Sve je počelo s njezinih 25 godina kada je objavila svoju prvu knjigu pod naslovom “Splendid”, a 2000. izašao je i njen prvi roman iz serijala “Bridgerton” koji je dvadeset godina kasnije inspirirao Netflixovu istoimenu hit seriju. Ovaj serijal romantično-povijesnih romana donio joj je uspjeh o kakvom nije ni sanjala, a saznali smo i da je zamalo postala liječnica, a ne spisateljica. O romantičnom žanru i dojmu serije razgovarali smo s američkom spisateljicom Julijom Quinn.

Nekoliko sam se puta predomišljala oko odabira karijere jer sam u isto vrijeme kada sam dobila ponudu za objavljivanje prve knjige upisala studij medicine. Tada sam pauzirala studiranje i krenula u književni svijet, no nakon objave nekoliko knjiga, pomislila sam da je bolje da se vratim na fakultet. Nekoliko mjeseci studija bilo je dovoljno da shvatim kako medicina nije moja branša pa sam se vratila pisanju. Žanrovski sam se smjestila u nešto što i sama volim čitati u slobodno vrijeme ili kada se želim opustiti, a to su definitivno romantični i povijesni romani. Jedini logičan korak, s obzirom na to, bio mi je da počnem pisati knjige te vrste, a sve je krenulo sa ljubavno-povijesnom fikcijom “Splendid” koja je objavljena 1995. godine.

Obzirom na povijesno razdoblje radnji romana, koliko vremena posvećujete istraživanju prije samog pisanja?

Većinom ne istražujem prije samog pisanja jer osnove tog vremenskog razdoblja, konkretno engleskog doba regenstva, već znam. Kako pišem, tako i tražim stvari koje su mi potrebne, a ponekad u toku pisanja shvatim da mi trebaju neke vrlo bitne i važne informacije o kojima nisam ni razmišljala prije stvaranja priče. Primjerice, u knjizi o obitelji Rokesby, “Skandal je kriv za sve”, glavni lik završava studij medicine, pa sam prvenstveno morala saznati kako je izgledala medicina u to vrijeme, a još bitnije kako je izgledao studij medicine. S druge strane, nekad je potrebno proučiti sitnice, pa sam jednom prilikom tražila kada je prvi put spomenut Little Bo Peep iz dječje pjesmice. Ispostavilo se da je William Shakespeare u svojim djelima spominjao Little Bo Peepa, što znači da je stariji od radnje romana, a za mene je to značilo da ga mogu spomenuti u knjizi.

Kako ste se osjećali kada ste saznali da su vaše knjige nadahnule snimanje serije?

Bila sam šokirana jer me jednog me dana nazvao moj menadžer, koji inače ne zove često pa sam znala da je važno. Upitao me znam li tko je američka televizijska producentica Shonda Rhimes, na što sam ja odgovorila potvrdno, a on je rekao kako žele snimiti seriju po mojim romanima. Bilo je to apsolutno neočekivano, iznenađujuće, a sreći nije bilo kraja. Što se tiče same serije, nikada nisam pomislila da će biti promašaj, smatrala sam da ćemo proći dobro, čak solidno, ali uspjeh poput ovoga nisam očekivala nikada i mislim da nitko od nas to ne očekuje, a i ne možeš biti spreman na takvo što. 

Što se tiče serije, što mislite o “color-blind” castingu?

Zapravo, oni odabir glumačke postave ne vole nazivati color-blind, već preferiraju izraz color-conscious. Kada bi svi glumci “Bridgertona” bili drugačije boje kože i rase, tada bi to bio color-blind casting, međutim u seriji oni zaista izgledaju kao obitelj što je poanta color-conscious castinga čija je karakteristika promišljen odabir glumačke postave. Mislim da je to jedan prekrasan segment serije jer ni romani, ni Netflixov hit ne pokušavaju biti lekcija iz povijesti, ali možemo uzeti postojeće historijsko pitanje je li kraljica Charlotte bila mješovite rase i propitkivati ga. Zna se da je kraljica u sebi imala nešto afričkog podrijetla, ali nitko ne zna kako je zaista izgledala i je li uopće imala afričke crte lica i slično. Producenti su odlučili prihvatiti ideju o tome da je kraljica crnkinja i mislim da je to divno jer je serija, u konačnici, o odnosima, sreći i ljubavi.

Što mislite o seksi scenama u seriji?

Postoji pregršt serija na televiziji u kojima su seksualne scene jednako prisutne kao i u “Bridgertonu”, ali nitko ne govori o njima. Mislim da je to zbog pogleda iz ženske perspektive gdje seks ne predstavlja nešto transakcijsko ili nasilno, već je dio dugotrajne, monogamne veze. Mediji se možda ne znaju nositi s tim jer navikli su na muški pogled prema seksu pa, kada se priča okrene, svi ostaju šokirani i koriste riječi poput vulgarno, razvratno i opsceno, a zapravo, u usporedbi s ostalim stvarima na televiziji, uopće nije tako, već je smiješno koliko ljudi o tome pričaju.

U zadnje se vrijeme priča i o izgledu glumice Nicole Coughlan, koja u seriji glumi Penelope Featherington. Što mislite o tim kritikama?

Za početak, meni je ona prekrasna. Mislim da ljudi zaista mogu imati grozne komentare po tom pitanju, ali i u knjizi je Penelope bila deblja. Htjela sam je dočarati jako realistično i sjećam se scene gdje ona pomišlja kako bi htjela nešto pojesti, ali ne smije, a stvarno to želi. Mislim da svi imamo takve trenutke i moj cilj bio je da se ljudi mogu poistovjetiti s njenim likom. Jako mi je drago da moja vizija Penelope živi u seriji, a ako ljudi imaju problem s tim, to je njihova stvar.

Planirate li još nastavaka “Bridgertona”?

Trenutačno sam fokusirana na zabranu knjiga i cenzure u SAD-u, zbog čega sam jako uzrujana, te puno vremena ulažem u održavanje govora u knjižnicama i doniranje novca skupinama koje se bore protiv zabrana pa tako podižem svijest o tom problemu. Što se tiče nastavka “Bridgertona”, ali i ostalih romana, ima još nekoliko knjiga koje po ugovoru moram napisati, no u zadnje mi vrijeme odgovara sporiji tempo, upravo zbog fokusa na gorući problem kojim se trenutačno bavim.

 

Izvor: Večernji list